Kad želiš saznati kakav je tko čovjek, daj mu vlast. Pa ćeš vidjeti kako ponizni i dobri ljudi postaju bahati siledžije, dupelisci postaju arogantni klipani. Jedino će budale ostati samo budale.
Kad želiš saznati sve o čovjeku, čak i stvari koje nikad niti on nije znao, kandidiraj ga. Pa će se novinari, susjedi, dobri prijatelji, znanci, ali i neprijatelji, a i oni koji nisu nikada ništa čuli o njemu svakako, vrlo revno i savjesno iskopati o njemu i najsitniji detaljčić i pokopati ga.
Osim ako nisi iz platforme MOŽEMO!.
Divljačka euforija koja je zahvatila prvenstveno Zagreb, čiji su stanovnici nakon Bandićeve smrti masovno, okretali glave prema ekipi iz MOŽEMO! Gledajući u njih netremice poput merkata što stoje na rubu svojih jama i gladaju kao da ugledali su božanstvo. Euforija se dobrim dijelom prelila i na Hrvatsku.
Svojom pojavom MOŽEMO je u Zagrebu doslovce uništio nekakvu lijevu stranu političkog spektra. Svakako najlabilniji dio tog dijela uvijek su bili razočarani i nerealizirani glasači ali i članovi SDP-a, koji su, meni još uvijek nipošto nije jasno zašto, doživjeli MOŽEMO kao ljevicu. Svakako im se pridružio i onaj slobodni, aktivistički dio, obezglavljen raspadom Živog zida, što je stvorilo dovoljnu kritičnu masu koja je na gradsku vlast postavila tipove za koje sam već više od četiri godine pisao da su dibidusi i neznalice, ekipa bez ikakvih iskustava u realnom sektoru, ekipa koja nikada nije morala donositi hitne, bolne odluke i rezove, jer su cijelog svog životnog vijeka bili zaštićeni odličnim financijskim statusom uhljebnika u razne institute i kako li se sve ta čudesa gdje se ne radi, ali se filozofira, nazivaju.
Prvo su pali na imenovanjima. Imenovani su stari isluženi Bandićevi kadrovi, nesposobna Tanja Dalić postala je bitan zagrebački faktor. Situacija oko vodstva Holdinga zabavljala je javnost, a svaki pokušaj kritike ili naprosto konstatacija da je car gol, izazivala je salve napada pristaša, potvrđujući moju tvrdnju da je za njih glasao dobar dio živozidaša, čiji je neargumentirani napad neistomišljenika, osnovni način djelovanja. Ne nuđenja rješenja, ali efikasno napadaju kritičare.
Vrlo brzo se ispostavilo da oni nemaju koncepciju, ali zato imaju kontracepciju.
Ne znaju što hoće, ali znaju što neće.
I od toga ne odustaju. Fijasko oko rješavanja otpada, strašno kompliciranog problema koji je i za vrijeme Bandića bio ogroman problem, sada je eskalirao na N-tu, Zagreb svakim danom sve više nalikuje na Napulj, s jedinom razlikom, da Napulj, jebi ga ipak ima more. I Napoli. I stadion Sao Paolo. I nema MOŽEMO!.
Skupštinom vlada MOŽEMO! Uz pomoć nekolicine SDP-ovih vijećnika koje predvodi Ivan Račan, prototip onoga što ne bi trebalo biti izabrano nigdje. Iskreno, čudi me da se sposobni i ambiciozni Renato Petek pridružio toj nakupini, vjerojatno je to učinio iz pragmatičnih razloga, da bi dobio na vidljivosti. Vijećnici MOŽEMO u skupštini ne diskutiraju, njima za obavljanje tog posla glava ne treba, posve je dovoljna samo ruka, koju dižu po diktatu Teodora Celakoskog. Ne sudjeluju u diskusijama, jer naprosto nemaju što reći, jer su realno, poprilični dibidusi za bitna pitanja o kojima se raspravlja u gradu. Dodajmo tome uspavanog i pospanog Klisovića, superzadovoljnog statusom, Račana koji o gradskoj situaciji pojma nema, shvatit ćemo da je Zagrebačka skupština efikasna poput navale zagrebačkog ligaša Ivanje Reke u srazu s obranom Bayerna. Pred tri mjeseca napisao sam:
Ovih dana određivale su se uprave kazališnih vijeća i uprave gradskih ustanova, koja kontroliraju gradski proračun u kulturi.
Nova vlast (MOŽEMO & SDP) zaboravila je na vrijeme poslati u proceduru imenovanje svojih predstavnika u kazališnim i upravnim vijećima, pa su to napravili na dan sjednice Gradske skupštine.
Zaboravili poslati u proceduru. Nadam se da uviđate kakve su lajbeke izabrali Purgeri.
Pa je tako u upravno vijeće Zagrebačke filharmonije imenovan Tedi Lušetić, II klarinetist zagrebačke Komedije, svakako čovjek s velikim iskustvom, o čemu svjedoči optužnica da je iz Bundekfesta izvukao 800.000 kuna. Niti milju nije mogao potegnuti iz manifestacije na koju nije, osim komaraca, dolazio nitko. Prije toga je bio ravnateljem Pula Film Festivala, gdje su mu nadrkani Puležani opizdili nogom u guzicu jerbo je nesavjesnim poslovanjem oštetio festival sa malo manje od dva miliona kuna.
Jebi ga, 800.000 i skoro 2.000.000 kuna. Čovjek nikako da se realizira do kraja, da dođe do okruglih cifri. Ali, vrijeme je pred njime, vidjet ćemo kako će biti s Filharmonijom koja ima proračun od 45.000.000 kuna, a gubitak od samo 2.300.000 kuna. Tipa koji je ostvario tako lijep rezultat u Filharmoniji Miljenka Puljića, Tomašević je u srpnju imenovao za ravnatelja Komedije.
Čestitam!
Nakon što je zbrisao iz Pule, rečeni Tedi, skrasio se kod naravno, Milana Bandića, čovjeka meke duše, a tvrda kurca, što ga je u konačnici i glave stajalo. Skrasio se naravno u Gradskom uredu za obrazovanje, kulturu i sport, bio je Bandićev potrčko i čovjek za specijalne zadatke. Toliko se bavio specijalnim zadacima da je uspio pasti i na državnom ispitu kojeg je morao položiti. Trebam li isticati da je pao baš zbog nepoznavanja zakonodavstva u kulturi?
Naravno da ne trebam, jer upravo su takvi bili Bandićevi, a sada i Tomaševićevi kadrovi. Nadam se da to članstvo u upravnom vijeću ne uzima puno vremena, jer će se gospodin Lušetić više zabavljati sa suđenjem za Bundekfest koje je sada u tijeku.
Inače, nije sve tako crno. Ima jedna zgodna anegdota u cijeloj toj priči.
Veliki pokojnik htio je tog II klarinetista zagrebačke Komedije postaviti za ravnatelja Komedije prošle godine. Uz pomoć naravno, jarana iz lopovske družine HDZ-a. Komedija ima proračun od 40.000.000 kuna, a gubitak od samo 4.000.000 kuna.
Ali nisu uspjeli nakon vrlo žestokog pritiska ekipe iz Zagreb je naš, predvođenih principijelnim i poštenim Tomislavom Tomaševićem.
Komedija, kaj ne?
Čestitam Purgeri!
