U NEDJELJU  su u zagrebačkoj organizaciji SDP-a održani izbori. Članovi su na izborima dobili tri listića: na jednom su birali budućeg predsjednika ili predsjednicu organizacije, na drugom članove predsjedništva, a na trećem članove gradskog odbora. Paralelno provođenje izbora na više razina daje zanimljiv uvid u raspored glasova članova – uvid iz kojeg se, vjerujem, može puno toga zaključiti.

Prvo podaci. Rezultati su objavljeni na web stranici zagrebačke organizacije SDP-a.

Iz njih se može vidjeti kako su predsjednički kandidati dobili sljedeći broj glasova:

A. Čičak – 161 glas
D. Hrestak – 670 glasova
A. Kolarić – 385 glasova
G. Maras – 485 glasova
R. Nesvanulica – 6 glasova

Kako je na ovim izborima Denis Hrestak kandidat kontinuiteta, dok su svi ostali kandidati zagovarali promjenu, vidljivo je kako je za kontinuitet glasalo 670 članova, dok je za promjenu svoj glas dalo 1040 članova. No stvari nisu ni tako jednostavne niti tako crno-bijele kakvima se čine.

Ako bi podjela glasova uistinu bila takva, rezultati za predsjedništvo gradske organizacije bili bi bitno drugačiji. Naime, na tom su listiću članovi trebali zaokružiti 14 kandidata. Prije samih izbora, Čičak, Kolarić i Maras su dogovorili zajedničku podršku kandidatima za predsjedništvo te su svojim simpatizerima uputili zajedničku listu s 14 imena.

Ako je za promjenu glasalo preko 1000 članova, njihovi su zajednički kandidati trebali u masovnom broju ući u predsjedništvo. No tome nije tako. Trinaest od četrnaest mjesta u predsjedništvu gradske organizacije osvojili su kandidati s liste Denisa Hrestaka, osvajajući pritom i do 150 glasova više od Hrestaka.

Netko je sjedio na dvije stolice: glasalo se protiv Hrestaka, ali i za njegove kandidate u predsjedništvu

Dakle, netko je sjedio na dvije stolice. Birači jednog od “kandidata promjene” pretežno su glasali za listu Denisa Hrestaka.

No kojeg?

Prvi koji se može eliminirati je Aleksandra Kolarić. Ona je od svih kandidata, i putem svojeg tima (pa i na ovom blogu) najjasnije komunicirala neprihvatljivost izbora kandidata s liste Denisa Hrestaka, budući da se mahom radi o ljudima koji sve ovo vrijeme vode partiju u gradu i koji su prvi odgovorni za situaciju u kojoj se partija danas nalazi.

Također, Alena Čička se vrlo lako može eliminirati kao osobu koja je sjedila na dvije stolice. Alen je, kao i Aleksandra cijelu kampanju posvetio promjeni. K tome, njegov glasački bazen je jednostavno preplitak. Čak i da su svi Alenovi glasači glasali za listu Denisa Hrestaka, rezultati liste za promjene i liste kontinuiteta bile bi u egalu. To nije rezultat koji matematički može donijeti takvu značajnu prevagu kakvu je ostvarila Hrestakova lista za predsjedništvo.

Što nam ostavlja Gordana Marasa.

Racionalno, glasači Gordana Marasa su jedni mogli u značajnom broju pružiti dovoljno veliku podršku listi Denisa Hrestaka (govorimo o 100 do 200 glasova) da ona hametice osvoji mjesta u predsjedništvu.

No zašto bi glasači kandidata koji zagovara promjenu, u tako značajnom broju glasali za listu posve suprotnog kandidata, kandidata kontinuiteta?

Najkraći odgovor je – ne bi.

Ne postoji racionalan, pa ni emotivan razlog za tako nešto. Puno je vjerojatnije da taj dio birača Gordana Marasa uopće nisu njegovi birači.

Zaključak do kojega vodi usporedba (uvjerljivih) rezultata za predsjedništvo u situaciji s dvije jasne liste i bipolariziranim biračkim tijelom jest taj da su u Hrestakovu stožeru u prvom krugu odlučili “posuditi” određen broj birača.

Strateško glasanje

Ideja zapravo nije ni posebno neobična ni neuobičajena. U matematičkim analizama teorije odlučivanja, primjerice, posebno se istražuju karakteristike otpornosti brojnih izbornih sustava na tzv. “strateško glasanje”. Upravo je takva taktika, po svemu sudeći, upotrijebljena i u ovom slučaju.

U tom scenariju priča ide na sljedeći način:

Pred same izbore Hrestakov je tim došao do zaključka kako može računati na podršku 800 do 900 članova te su raspisani izbori. Prema tadašnjem stanju u bazi podataka članova Socijaldemokratske partije, pravo glasa je imalo oko 1500 članova. Dakle, sasvim pristojan broj za pobjedu u prvom krugu.

No tada su do tima Aleksandre Kolarić došle prve informacije o mogućnostima manipulacije i kontrole nad popisom birača, kao i o izrazito malom broju članova koji uopće mogu glasati.

I mi smo reagirali. Iskomunicirali smo probleme s bazom podataka i pokrenuli kampanju “glas za glas”. Obavili smo tisuće telefonskih poziva, upozoravali članove da provjere svoje stanje s članarinom – budući članovi tu informaciju (za razliku od Hrestakova tima) nisu imali. Davali smo informacije, koga nazvati, na koji broj računa uplatiti članarinu, što navesti kao poziv na broj.

I taj je trud dao rezultata. U kratkom vremenu broj birača s pravom glasa je narastao na 2500 članova. I odjednom 800 sigurnih glasova više nije bilo toliko puno.

U takvom se trenutku mogu donijeti samo dvije racionalne odluke. Ili igrati po starom i pokušati izbore dobiti u prvom krugu, nadajući se kako će 800 glasova biti dovoljno. Ili promijeniti taktiku.

Hrestakov tim se očigledno odlučio za drugu varijantu, koja se svodi na eliminaciju najveće prijetnje u prvom krugu. A to je Aleksandra Kolarić.

Prema tom scenariju, u prvom krugu potrebno je dio glasova preseliti u bazen kandidata koji predstavlja najmanju prijetnju. Takav scenarij u potpunosti se poklapa sa, naoko, paradoksom u kojemu Hrestakova lista dobiva i 150 glasova više nego li sam Hrestak.

No potvrđuje ju i informacija koja je u tim Aleksandre Kolarić došla neposredno pred izbore, a ta je osobe iz najbližeg kruga Davora Bernardića po terenu lobiraju – za Gordana Marasa.

S tom informacijom nismo željeli izaći. Zašto? Zato što bi nas oslikala kao paranoike, očajnike koji pred izbore traže izgovor. Mi smo s druge strane grizli do kraja. Do zadnjeg smo se dana, sata i minute borili za promjenu. I ta informacija je, bila ona istinita ili ne – mogla samo štetiti.

Je li Maras sve znao?

No iz današnje perspektive izgleda posve logičnom.

Ostaje jedino otvoreno pitanje je li Goran Maras sudjelovao u tom dealu. Ja ne znam odgovor na to pitanje, ali činjenica jest da je taj bivši potpredsjednik zagrebačke organizacije (pozicije, na koju je došao s Bernardićeva šalabahtera prije 9 godina) cijeli prvi krug napadao uglavnom – Aleksandru Kolarić.

Stoga će se mnogi članovi s pravom zapitati nisu li u toj igri – namaraseni.

Ako posao za Gordana Marasa nije ni izbliza “gotov” koliko mu se to može činiti. Posuđeni glasovi će se vratiti tamo od kuda su došli, a razočarani članovi neće automatski pohrliti glasati za promjenu koja to nije.

I to je način na koji se dobivaju unutarstranački izbori. I pri tome gubi podrška birača.
Politikantske igrice, kandidati bez osobnosti i sadržaja, klijentističke strukture koji “greedy tehnikom” gledaju samo kako ugrabiti svoju malu, trenutnu, osobnu korist.
No sve to ima svoju cijenu.

Ovakvim je izborima SDP još jučer izabrao novog vođu opozicije u gradu. No njegovo ime nije ni Denis Hrestak, niti Gordan Maras – već Tomislav Tomašević.