Što znači odbacivanje kaznene prijave za prijetnje smrću?

Ukoliko se dosad niste imali priliku upoznati sa slučajem, izvjesni Stipe Perković Tabak je u komentaru na članak s Indexa napisao da njihove novinare treba početi ubijati, da bi nakon toga zamjenica općinskog državnog odvjetnika u Splitu Jelena Maraš odbacila mogućnost podizanja kaznene prijave protiv dotičnog, uz obrazloženje da je riječ o višestruko odlikovanom hrvatskom branitelju koji je u trenucima ispisivanja komentara bio pijan i pod povišenim emocijama, te da prijetnja smrću nije zastrašivanje.

Da, dobro ste pročitali, u državnom odvjetništvu u Splitu smatraju da prijetnja smrću nije zastrašivanje.

Zanimljivo bi onda bilo pitat ih što jeste zastrašivanje, ako ovaj udžbenički primjer prijetnje smrću nije?

Svima je nažalost jasno da postoje samo dva razloga ovog nevjerojatnog i po zdravi razum uvredljivog objašnjenja.

Jedan bi mogao biti strah zamjenice općinskog državnog odvjetnika od posljedica onoga što se logično trebalo odlučiti, a drugi da smo uveli kategoriju ljudi koji su s ovim presedanom definitivno postavljeni iznad zakona. Ovo vrijedi i u slučaju da je prvi razlog za ovakvu odluku bio presudan.

Amnestirati bilo koga od prijetnji u općoj atmosferi mržnje koja izvire iz ogromne količine komentara ispod tekstova po portalima i sve češće dolazi u inbox brojnih javnih ličnosti isključivo zbog iznošenja vlastitog stava, znači u prvom redu dopustiti lov na vještice, u drugom suspendirati pravo na slobodu govora i u trećem preuzeti na sebe odgovornost ukoliko se bilo koja od prijetnji realizira

Ne znam jesu li u općinskom državnom odvjetništvu toga svjesni, ali amnestirati bilo koga od prijetnji u općoj atmosferi mržnje koja izvire iz ogromne količine komentara ispod tekstova po portalima i sve češće dolazi u inbox brojnih javnih ličnosti isključivo zbog iznošenja vlastitog stava, znači u prvom redu dopustiti lov na vještice, u drugom suspendirati pravo na slobodu govora i u trećem preuzeti na sebe odgovornost ukoliko se bilo koja od prijetnji realizira.

Postoji i četvrta, u pravnom smislu najbitnija poruka ovakve odluke, a to je da oni koji se nalaze na meti verbalnih i internetskih nasilnika ne trebaju očekivati nikakvu pomoć države, koja je upravo zadužena da štiti sve građane jednako i da se trebaju sami pobrinuti za to da se zaštite.

To konkretno znači da je država uvela bezakonje, što predstavlja njen put prema samoukidanju.

Najgore od svega je što ovaj nevjerojatni presedan uopće nije polučio nikakve ozbiljne reakcije.

Jasno je kako je sezona godišnjih odmora i kako su građani manje koncentrirani na vijesti, kako je dobar dio Vlade već otišao na kolektivni godišnji odmor i kako su brojni urednici medija odlučili javnost hraniti laganim tabloidnim temama, ali ovakva odluka bi u svakom zrelom društvu proizvela ozbiljan skandal i burnu raspravu.

Istina je naravno i to da u zrelom društvu do nje ne bi ni moglo doći.

Ključno pitanje je pak što sad ovo znači?

Ne samo da u jeku ozbiljnih rasprava na razini EU o tome kako spriječiti govor mržnje na internetu uopće ne sudjelujemo, nego ga u ime države još i potičemo.

Da Jelena Maraš ne bi ostala usamljena u svom nečinjenju i pogodovanju onima koji javno prijete novinarima, pobrinula se nezaobilazna Kolinda Grabar-Kitarović.

Postoji i četvrta, u pravnom smislu najbitnija poruka ovakve odluke, a to je da oni koji se nalaze na meti verbalnih i internetskih nasilnika ne trebaju očekivati nikakvu pomoć države, koja je upravo zadužena da štiti sve građane jednako i da se trebaju sami pobrinuti za to da se zaštite

Predsjednica je, naime, zaključila u priopćenju kako nema običaj komentirati odluke državnog odvjetništva, ali kako je čitatelj evidentno neprimjereno iskazao nezadovoljstvo, što je i sam osvijestio, budući da je prijetnju par sati kasnije izbrisao.

Nevjerojatan relativizam koji iz ovog priopćenja proizlazi i podsjeća na slične ispade poput onoga da je manjina sama kriva za govor mržnje prema njoj jer provocira većinu ili Hasanbegovićevu izjavu nakon napada na Antu Tomića da bi novinari sami trebali paziti što pišu, ili možda priopćenja Nine Koržinek Obuljen da bi redatelji kazališnih predstava trebali paziti da ne vrijeđaju nečije osjećaje.

Doista impresivan popis ovakvih i sličnih relativizacija govora mržnje i prijetnji zbog izgovorenih ili napisanih stavova ili jednostavno profesionalno odrađenog novinarskog posla i angažiranih umjetničkih iskoraka od strane visokopozicioniranih članova Vlade i od strane predsjednice republike, tim je zanimljiviji u zemlji kojoj su puna usta obračuna s oba totalitarizma i obranom načela slobode.

Sve skupa otišlo je toliko daleko da se moramo upitati je li u pitanju bila borba za slobodu govora i političkog djelovanja ili je problem bio samo u predznaku?