Hrvatske državne firme su nepresušno vrelo sranja koja se svakodnevno događaju. Ma, ne događaju se, bacaju ih lopatama na hrpu.
Pred dva dana dobio sam mail o načinu poslovanja u HŽ Infrastrukturi. Jučer sam ga objavio, zajedno sa prilozima.
Subota je, omiljeni dan, na kraju kojega mi, po pravilu trepere bubrezi od ispijenih kava.
Za stolom urlikanje, ljudi čitaju, smiju se, vrište!
Tuđoj nevolji.
Nekako smo svi oguglali na tuđe nevolje i tuđa sranja u koja upadaju, jer, imamo i svojih preko glave. Ne, ne smiju se oni tekstu koji je objavljen, jer, tekst ko tekst, svi znamo, doduše bez detalja, da su takvi državni giganti idealni bazeni za ubacit svoje nesposobne panjeve, wannabe managere, uhljebe koji pojma nemaju ni o čemu.
Za dobru plaću.
Naravno, da ni usluga zapošljavanja nije jeftina.
Uvijek sve ima svoju cijenu.
Ne radi se nužno o financijskoj nadoknadi, može se jednog dana i usluga vratit, zar ne?
Pa si cijelo vrijeme na uzdi ONOME KOJI POVLAĆI KONCE.
Lutkar, koji povlači konce, kažu mi, čak i nije na plaći u HŽ-u. Nije ni u Ministarstvu.
Ali povlači.
Ma nije mi bitan taj iz kazališta lutaka, sve je manje bitan!
Bitan je taj šef informatike u HŽ Infrastrukturi.
Svi se cerekaju njemu!
Nije cirkus, nego na žalost, svakodnevnica, to svi znamo.
Svaki od vas u državnoj firmi ima takvih slučajeva, ljudi koji su padobranima pali u fotelju, zapošljavanja ljudi po vezama i protekciji.
Ljudi vrište i smiju se, objavljenim mailovima koje odašilje direktor Informatike u HŽ-u.
Izgleda da je glavni rasadnik takvih kadrova u HŽ-u smješten u dolini rijeke Neretve, gdje izgleda ovakvi kadrovi barba Luke, a sa da i njegovih nasljednika, niču poput gljiva poslije kiše.
HŽ je imao takvih kadrova upravo iz tog dijela, prvo je bio onaj pisac pisma, po kojemu je Luka Bebić postao barba Luka.
Ivan Medak, čije je pismo isplivalo u javnost, nakon nesreće u Rudinama, u kojoj je poginulo šest ljudi.
Dolina Neretve bila je ponosna i na svog Zorana Popovca, koji je bio generalni direktor te Infrastrukture.
Čovjek zasjeo na visoki položaj, a di ćeš te položajdžije zajebavat, pa su radnici brzo shvatili da se direktora ne smije ometat, ni po koju cijenu, svaki radni dan, od 12-1230, jer je na poslu gledao meksičku sapunicu.
Doduše, nije razjašnjeno da li je samo gledao doživljaje te Estelle Marine ili je potego na sve serije iz toga žanra, pa o tome pišu novine toga vremena:
Prema tvrdnjama zaposlenih u upravi HŽ-a, Popovčev interes za ‘More ljubavi’ opće je poznata stvar među zaposlenicima upravne zgrade Hrvatskih željeznica, pa tako njegovi podređeni u posljednje vrijeme izbjegavaju sazivati važne sastanke u tom terminu, jer ne žele uzrujavati šefa. Novinarima Nacionala nisu doznali je li Popovac redovni gledatelj isključivo te specifične sapunice ili je obožavatelj tog cjelokupnog žanra.
Sada je treći junak neretvanskog podneblja zasjeo na direktorsku fotelju u HŽ-u.
Direktor informatike.
Kada je riječ o toj informatici, uvijek se sjetim one nekakve staklene ploče kojom, poput slapova cure brojke, ono iz Matrixa, nabrijani superinteligentni znalci.
Sve dok nisam pročito njegove mudrosti, koje on piše svojim zaposlenicima, koji bi ga, valjda trebali i poštovati, ne samo radi porijekla, barba Luke ili nekog drugog lutkara, nego valjda i radi njegovog znanja, radi kojega je postavljen na mjesto.
Ono kad je neko direktor informatike u ogromnoj državnoj firmi, onda je to dasa na kvadrat.
Ma kakav kurčevi ajnštajn?
Cvajštajn najmanje!
Tip koji mrtav ladan piše uputu svojim kolegama kako se preveniraju hemeroidi, koji se zarade dok kenjaš i čitaš novosti na portalima na mobitelu.
On ima tablet, pa kenjat može, jer se u naputku o kenjaži, tablet ne spominje.
Kenjat može do mile volje, čak i u mailovima.
To što je čovjek neskriveno nepismen, simptomatično je, dapače, voli se time hvaliti, pišući dugačke mailove, bez Č i Ć, pa ni zarezi ga previše ne muče, čuo je da se zarezi stavljaju iza riječi koja prethodi vezniku A, ali uz riječ, nikako razmak – zarez – razmak.
No, njegva nepismenost je njeg v izlog. Lice prodaje pice, kaže narod. Pa ljudi bar znaju da imaju šefa koji je sa gramatikom na Vi.
Pristojan čovjek koji gramatici govori vi, ali zato u mailu svima piše ti.
Tome se ovi moji kafepartneri smiju i vrište.
Ja sam ozbiljan.
Jer, ima nešto užasno u njegovim mailovima. Konkretnije u mailu.
Dakle, frajer je direktor Informatike, u velikoj državnoj firmi.
Plaća oko petnaest do sedamnaest tisućica kunića. Službeni auto ili službeno auto, jebi ga ne znam.
Mobitel, laptop sigurno, vjerojatno i tablet, ako ništa drugo, da se spriječi i prevenira razvoj hemića kod ovog strateškog kadra.
Pa može kenjat i čitat na Scribdu recimo Jezik, gramatika i književnost, ali sumnjam da to čini.
Ili je ipak sumljam?
Zajeb je u tome što ja gledam filmove. Pa vidim da Denzel Washington ima onaj koferčić, u koji mu žena stavi sendvič i ode na posao vozit vlak.
Taj vlak je cijelo vrijeme spojen komunikacijom, kompjutorima sa nekakvom centralom.
Dobro, film je relativno nov, ali ima i onaj Under siege 2, kada se zajebavaju sa ukradenim atomskim bombama, snimljen brat bratu pred dvadesetak godina, Steven Seagal još nije bio debeli prasac, a niti je još bio Srbin.
I tamo nekakvi nadrkani dispečeri gledaju u kompjutore i prate vlak.
Dakle, sve to povezuje nekakva informatika.
Tako vlakove u Hrvatskim željeznicama povezuje taj Elvis.
Treba priznati, da ja sad malo kenjam, jer za pratit vlakove Hrvatskih željeznica, koji putuju od Zagreba do Splita malo manje od jednog dana, dovoljan je i stari dobri Abakus, ili Digitron Buje kalkulator od osam kuna iz Konjščinske.
Dakle, tip koji ima bogovsku plaću, auto, mobitel, tablet, telefon, nema jedino hemeroide, jer je osviješten, pa čita dok sere, na tabletu, nipošto na mobitelu, jer je to štetno!
Pa taj gospodin Kurtović, kao i svaki direktor, ode na godišnji odmor, pa poruči svojima da mu mogu soli na rep staviti.
Boli ga kurac za povezivanje vlakova i informatiku i Denzela Washingtona i njegov sendvič, a i Stevena Seagala i njegove Srbe.
On se gušteriše na jednorogu i šalje selfije sa službenog mobitela, za službene impulse.
Nemoj da ga neko slučajno nazove i smeta, dok pluta na jebenom jednorogu.
Da li je na taj godišnji odmor sa sobom nosio službeni tablet, službeni laptop, službeni mobitel, sve to utrpano u službeni auto, ne znam, ali bi me čudilo da nije.
I poručio svima koji ga traže, SA SLUŽBENOG MAILA, od kolega sa posla, prijatelja, predsjednika i članova Uprave, do ministra Butkovića:
Ej, dobar ti dan!
Ovo mora da je nešto kao “mrtavakoseneriješiodma”. Znam da ne može čekati i stavit ću pod br. 1 na listu prioriteta.
Nazvat ću te pa ćemo to brzo riješiti….tamo negdje od 27.08.2018.
Možda ti ne odgovara, ali vjeruj mi, zaista mi je bitno da ti ovo riješim najkvalitetnije što se može, pa ti zato predlažem da mi daš malo vremena da sve dobro proučimprije nego što nešto poduzmemo.
Znaš kako krojači kažu: tri puta mjeri, jednom reži.
Ne brini, ja sam ti po tom pitanju odlučniji a režem ko kirurg.
Precizno, promišljeno i dobro isplanirano. Naravno, nekada treba i inženjerski improvizacija pristup. Al’ ne bi to sad primjenio. Stvar je dovoljno delikatna
pa ne bih eksperimentirao.
Mislim na tebe.
Pozdrav, Elvis
.
Kada ovo čitam, upravo sam se naljutio na pošiljatelje pisma, što mi to nisu poslali ranije, pa da se ja javim drugu Prisleyu, pa da dobijem ovakav mail.
Dakle, tip koji se nekome, na poslovnom maiul, obraća ko da je sa njime koze po dolini Neretve paso, je direktor Informatike u velikoj i važnoj firmi.
Tip koji kaže da ga boli kurac za sve probleme, o kojima mu se obraća bilo tko, rečenicom:
Možda ti ne odgovara, ali vjeruj mi, zaista mi je bitno da ti ovo riješim najkvalitetnije što se može, pa ti zato predlažem da mi daš malo vremena da sve dobro proučimprije nego što nešto poduzmemo.
Prevedeno na obični, ulični rječnik, tu piše:
Boli me kurac za tvoje probleme, ja sam na godišnjem i nemoj me jebat dok uživam ja jednorogu.
