Moja kćerka i ja imamo sreće. Sreća je u tome da je ona posve dovoljno stara da je odrastala uz prekrasne radijske emisije Mladena Kušeca. U stvari, ne znam tko je više uživao, ona ili ja, slušajući Tonkicu Palonkicu, Bijelu vranu ili Patuljci pojma nemaju.
U emisiji Patuljci pojma nemaju Mladen Kušec postavlja pitanja o životu djeci iz vrtića i nižih razreda osnovne škole. Odgovori koje je Kušec dobivao razgovarajući s mališanima, bili su fascinantni za odrasle. Dječja usta odgovarala su na pitanja o ozbiljnim stvarima dragom i toplom Mladenu Kušecu. Često su njihovi odgovori bili kirurški precizni, često se moglo shvatiti ako je svijet odraslih u stvari čudan.
Mladena Kušeca više nema. Nema ni Tonkice, ni Vrane. Ostali su samo Patuljci.
Hrvatska je mala država, volimo si tepati svašta, vjerojatno bi neki rekli da smo srednje velika država, a neki bi rekli da smo patuljasto mala. Nikako se dogovoriti. Kao u onoj Matoševoj staroj, Dva Hrvata, tri stranke.
Živimo u totalno nevažnoj državi, državi patuljku, državi koju vode politički patuljci, totalno nevažni političari. Tipovi koji vjerojatno nisu bitni ni svojim bračnim partnerima, a kamo li nekom drugom. Meni, rođenom u onoj drugoj državi, odraslom i školovanom u onoj drugoj državi, poslovno formiranom u onoj drugoj državi, dosta je teško to prihvatiti. Jer, nekad davno bili smo svjesni, kroz sve moguće indoktrinacije koje su nad nama u to vrijeme provodili u školama, na televiziji i novinama da smo stanovnici države koja neto znači.
Cum grano salis
Nisam baš tip koji se da mijesiti kako se to kome prohtije, sve sam to prihvaćao cum grano salis, s popriličnom dozom nepovjerenja. Ali, desetak sam godina putovao svijetom. Vrlo intenzivno putovao, posao me tjerao. A teško je žabu u vodu natjerati. Pa sam se vrlo ugodno brčkao na tim putovanjima po čudnim zemljama, čudnih imena i ponekad čudnih običaja. Sretao sam ljude, družio se s njima, lamentirao u kasne sati uz bocu pića, propitivao se, pitao, odgovarao. Stvarao prijateljstva neopterećena jezičnim, vjerskim, kulturnim barijerama. I shvatio, ljudi, obični građani tih zemalja znaju za nas, čak i dobro misle. I o nekim našim političarima. Smatrali su ih uglednim ljudima.
I toga isto više nema.
Državni tip, birokratski štakor na HR1 gnoji da se učenje đaka popravilo od kad se ne radi nedjeljom.
I da je veća sreća u obiteljima
Brojke, dokazi???? pic.twitter.com/1hIj0kVvRc— Spectator (@SpectatorHR) January 9, 2024
Patuljak Ljutko
Patuljastu zemlju dovoljnu samoj sebi, vodi patuljak Ljutko, koji je dovoljan sam sebi. Politički patuljak, okružen patuljcima. U svom, meni teško shvatljivom svijetu, ti patuljci postaju veličine. Samo u svojim očima. Meni, naviklom na puno više standarde u ponašanju, oštro postavljene standarde morala i pameti, ti patuljci izgledaju smiješeno. Baš nekako patuljasto. Nisam siguran da bi oni prošli i na najbezazlenijim pitanjima Mladena Kušeca. Njihovi odgovori bi svakako u montaži pred emitiranje bili izbačeni iz emisije, jer nitko ne bi mogao vjerovati koliko gluposti se može izreći. A oni su uvjereni u svoju pamet, u svoju važnost. U svoj utjecaj. Nisam medicinski potkovan, pa ne znam kako se zove ta dijagnoza, a dijagnoza jest.
Tužno je što je ta dijagnoza postala kolektivna, izgleda da je ta boleština stanja uma, ali i morala poprilično lako prenosiva. Prenosi se i na građane, a još lakše na malograđane. Prenosi se i na seljake, prenosi se i na seljake koji misle da su dolaskom u mjesto s asfaltom, postali građani. A nisu, nisu ni građani, ni seljaci. Oni su nova kategorija, seljačine.
Kako li se osjeća šef kad pročita u novinama da je protiv njegovog najbližeg suradnika potvrđena optužnica?
Ja bih se osjećao kao govno. pic.twitter.com/BbGtdavsAt
— Spectator (@SpectatorHR) January 8, 2024
Ljutko pojma nema. Nije znao.
Skoro osam godina sve češće i češće glavni patuljak, Ljutko pokazuje svoju ćud. Ali i pokazuje da ništa ne zna. Pojma nema. NI o čemu. Kad ga pitaš, on odgovara nisam znao. A gradi se pametnim. Ili se ne sjeća. A nogomet igrati ne zna. Ostali patuljci, Učo, Srećko, Pospanko, Stidljivko, Kihavko i Glupko, u našoj realnosti se ne zovu tako. Nego Glupko, Tupko, Lopovko, Lopovko I pojma nemaju. Od njih se ni ne očekuje pamet. Ni znanje. Samo beskrajna lojalnost Ljutku.
To što on sve češće govori nisam znao, nema veze, stanovnici patuljaste zemlje ionako su patuljaste pameti. Pa ih ne smeta.
A svijet korača. Korača velikim koracima naprijed, a patuljasta družina, patuljaste i nikom važne države, predvođena Ljutkom, Glupkom, Tupkom, Lopovkom, Koruptivkom, Podmitljivkom i sličnima, sitnim patuljastim koracima korača.
Korača li naprijed ili unatrag, naravno, ne bih znao. Ne znaju ni oni.
Jer, patuljci pojma nemaju.
