Spectator: Zašto je otišao Bojan Glavašević

Otišao je Bojan Glavašević. Mirno i tiho, ali zalupivši vrata za sobom gromko i glasno.

U mračnom tunelu ostavio je prestrašene i od silnog mraka oslijepljene SDP-ovce. Koji ga mrze, jer je eto, izašao van.

Na friški zrak. Bez smrada ustajalosti, memljivosti, znoja.

Izašao je na svjetlo.

Mehr Licht, izgovorio je davno, pred sto i osamdesetak godina Johan Wolfgang von Goethe, u zadnjem trenutku svog života.

Mehr Licht izgovorio je jučer trideset petogodišnji Bojan Glavašević, na početku novoga života!

Zašto je Bojan Glavašević iz tog tunela memljivog, zasićenog smradom truleži izašao na svjetlo?

Ili je to ipak samo pećina.

Bilo bi vrlo hrabro tvrditi da je to pećina, jer bi samo po sebi se kao zaključak nametala ideja da su ljudi koji obitavaju u pećini, pećinski ljudi. Homo Iblerus.

Bojan Glavašević ima kapital.

Ogromni kapital, na leđima mu je teret očevog autoriteta, poštenja i časti.

U naciji potpuno podijeljenoj oko svega, među nadrkanih četiri miliona Hrvata koji su se u stanju zakrviti oko činjenice da li treba nekakav Bajaga pjevati ili ne treba, skoro da i nisam sreo ili pročitao i jednu lošu riječ, a mi smo na tome laki na obaraču, o njegovom ocu.

O čovjeku kojega je bilo časno poznavati.

Čovjek čiju žrtvu svi cijene i poštuju je.

Čovjek čiji su izvještaji iz Vukovara čitani, jer su bili skraćivani, a i ono što je uspjelo doći do javnosti bilo je puno.

Čovjeka koji je otvorio oči Hrvatima.

Usudio bih se reći, da je kapital Bojana Glavaševiča puno veći i od kapitala kojega je imao, ali vrlo brzo prokockao Ivan Račan.

O kapitalu ostalih sineka velikih ili onih koji misle da su veliki, ne bih previše pričao, jer je vrlo često tužno gledati male sineke velikih očeva, kako svojim postupcima gaze sve ono dobro što su im očevi napravili.

Bojan Glavašević, budimo iskreni posve sigurno nikada ne bi bio izabran po preferencijalnim glasovima u Sabor RH, da se prezivao recimo Horvat, Tomljenović.

Bio bi izabran netko drugi, nekakav partijski aparatčik, mladić od trideset i dvoje godine sigurno ne bi.

Osobno, meni mali Glavašević, ja to smijem reći, jer sam mu poznavo oca, nije baš nešto napet.

Ali, valja priznati, da je u ove skoro dvije godine, što je izabran u predsjedništvo SDP-a, bio uporni i dosadni kamen u cipeli, nazovimo to vladajućoj većini beskičmenjaka i foteljaša u Predsjedništvu.

U tom žgoljavom tijelu, mišjeg pogleda bilo je više snage nego u svim drugim članovima predsjedništva, uporno je dizao ruku protiv svih svinjarija koje su članovi privatno smatrali svinjarijama, a javno su o njima šutjeli.

Niti jedan puta ga nisam uhvatio u kontradikciji, u laži, da je pred novinarima pričao jedno, a na Predsjedništvu glasao za drugo.

Čitao sam nekakve članke o njemu, pisane od strane njegovih kolega iz partije, čak i iz ministarstva branitelja, gdje je bio nešto, da li doministar ili tajnik, nemam pojma.

U člancima ga se napada i blati. Stalnomu prebacuju nekakav Thule, likovi koji su se okoristili čime su god mogli.

Svakako treba pročitati te članke.

Molim vas učinite to.

Ali, ako čitate, svakako pogledajte TKO TO PIŠE, pa ćete shvatiti da je mali na putu kojega je utabao njegov otac.

Jer ga blate nečasni. I vi to znate.

I šutite.

Jer vi niste iz roda Glavašević!

On je na putu poštenja, časti i iskrenosti.

Bojan Glavašević, svakako neće dozvoliti da ime njegovog oca, to teško breme časti i poštenja koje mu je otac navalio na leđa, bude usmrđeno i zagađeno u nekakvoj špilji.

Njegovo ime, zapamtite, slušati ćemo još dugo.

A imena onih koji su u devetom krugu pakla, već se polako zaboravljaju, čuju se samo njihovi krici i ogorčene psovke.

Sve jače i jače, sve jače i jače.

Svakim danom sve jače i jače.