Hrvatska je dinamično društvo. Zbivanja se odvijaju brzo, kao na trci formule 1. Trci koja se odvija na dvije trake. U jednoj traci utrkuju se oni koji državu potkradaju, otimlju sve što nije njihovo, trpaju po džepovima, na skrivene račune, u sefove banaka. U drugoj traci utrkuju se svakodnevna zbivanja, a javnost, publika obasiplje se u medijima koje kontrolira država vijestima o svakodnevnim zbivanjima.

Ovih dana su štrajkali smetlari iz Zagreba

Vijest o tome nije silazila sa svih ekrana, čak i ako si protresao novine, s naslovnice nije pala njuška Tomislava Tomaševića i vijesti o štrajku. Jerbo, egzistencijalno pitanje u Hrvata svakako je plaća smetlara u Zagrebu.

Civilizacijska, moralna i kriminalna katastrofa, pljačka države ne spominje se. Nigdje. Šibaju se brojke, objavljuju prosjeci plaća manipulanta kantama i kontejnerima i u prometu inače vrlo bahatih šofera Čistoće. Pa smo saznali da bi sve što smetlari traže koštalo stotinjak miliona kuna godišnje.

I za to štrajkaju. Radi stotinjak miliona kuna. A mogli su poslati izaslanstvo u Dubravu kod Šibenika i lijepo zamoliti tamošnjeg penzionera da im donira, recimo jednu petinu svoje stečene imovine, a oni će mu za uzvrat okopat vinograd, pognojit masline, ako treba i obrati ih.

Čitao sam malo o tom štrajku. Snebivao se Tomaševićevim oblačenjem Bandićeva kostima, a poklade još nisu počele.

Evidentno je da Tomašević ne zna. To što on ima volju, to što za njega kažu da je pošten, sve je to lijepo, i ja mu na svemu tome čestitam, jerbo cijenim poštene ljude. Ali čovjek je s radnim iskustvom i refleksom za posao negdje na nivou pripravnika nakon završenog fakulteta.

Da podsjetim, pa i Milan Bandić, lopina samo takva, vrlo često se hvalio svojim poštenjem.

Postoje stvari koje čovjek koji vodi sustav nikada ne smije napraviti.

Kad si na čelu nekog sustava, protivno uvjerenjima javnosti, malo toga možeš napraviti. Jer postoje pravila. Ili bi barem trebala postojati. I treba ih se pridržavati.

Prvo je, nikada ne smije posuditi novac za plaću. Jer će taj novac morati vratiti. A radom poduzeće nije zaradilo novac za plaću. Dakle, počinje strmopizd sustava kojem si na čelu. Piši kući propalo.

Drugo, nikada se ne donose ishitrene odluke o kojima ovise egzistencije zaposlenika. Ali, kad odluku doneseš, onda je gotovo. Donesena je. I nema natrag, nema razgovora, pa ma kako ti možda u duši bilo teško. Dao sam jako puno otkaza ljudima, a sada, nakon svega, žao mi je radi dva koja sam dao. Bilo mi je teško i tada, ali dao sam ih. Da bih nakon toga nazvao prijatelje i zamolio da zaposle ove koje sam morao potjerati. I prošli su bolje no da su radili u mom poduzeću.

Ali kod mene više nisu radili.  Ovim smetlarima bih vrlo vjerojatno i ja dao otkaz. Ali ga ne bih povukao. Ni pod kakvim pritiscima.

I najvjerojatnije ne bih imao štrajk

Najvjerojatnije ja ne bih imao štrajk. Kažem najvjerojatnije, jer imao sam i ja na desetke takvih situacija, ali bez štrajka, bez tužbi. Štrajk se javlja uglavnom kad je komunikacija direktora i radnika loša. Ili ne postoji.

Kolikom broju radnika gospodin Vić, direktor Čistoće zna imena, imena njihove djece? Kolikom broju radnika gospodin Vić, direktor Čistoće, je pomogao, nazvao prijatelja liječnika i omogućio pregled bolesnog djeteta. majke, oca, na koji bi se inače čekalo mjesecima? S koliko je radnika gospodin Vić popričao, o bilo čemu, o životu, nogometu, ženama, pijači? Zna li što oni rade, kako žive, dok ne drkaju kantama i kontejnerima?

Vjerojatno je odgovor na sva pitanja nula. Ni s kim. Ništa. Nije.

I zato je jučer gradonačelnik Tomašević morao raditi majmuna od sebe.

Jer ima nesposobnog direktora, koji lijepo izgleda. I to je to. Možda bi u slijedećem nastavku Pirata s Kariba gospodin Vić mogao glumiti kapetana Jacka Sparrowa, u što nisam siguran, jer bi mu cijena bila previsoka, ali gluma u ulozi direktora Čistoće razočaravajuća je.

I zato je jučer gradonačelnik Tomašević morao raditi majmuna od sebe. Nije rad radnika Čistoće majmunski, nego se to ne radi. Nikada. Posao je direktora osigurati sve uvjete za rad. Hoće li sutra Tomašević knjižiti ulazne fakture u računovodstvu Plinare?

Zašto preuzetu obavezu o ispunjenju uvjeta iz štrajka nije potpisao gospodin Vić, direktor, koji svojim ugovorom i opisom radnog mjesta odgovara za uspješnost rada poduzeća? Zašto je dozvolio Tomaševiću da radi njegov posao? A ima plaću do neba i primanja i povlastice k tome da glava boli? Taj dokument o obavezama može potpisati jedino i isključivo direktor. Ako je Tomašević Skupština društva, onda on može ili ne mora dati suglasnost, ali ne potpisati. Ako bismo tjerali mak na konac, Vić se može praviti blesav i reći, ja za to nisam kriv. NIsam potpisao. Što ako Čistoća završi u gubitku sa tih sto miliona kuna preuzetih obaveza? Hoće li skupština smijeniti Vića, koji se samo pravio blesav, a gubitak je nastao potpisom Skupštine. U cijeloj situaciji Vić je ispao nevin ko malo dijete.

Pitanje je samo jedno. Treba li nam gospodin Vić?

Oduvijek sam živio od tuđeg rada. Cijeli svoj poslovni vijek. I uvijek sam toga bio svjestan. Najvažniji su mi bili moji radnici. Pružiš im sve. I pomoć van posla, što god treba. uvijek su znali gdje se trebaju javiti. Od kredita u banci do tupavog djeteta, stare i bolesne majke. Onda od njih očekuješ sve. I ganjaš ih ko Vrag grešnu dušu, dok ti ne daju sve. Jer znaju da će dobiti sve.

Rad radnika Čistoće, ako se dobro radi nije manje vrijedan od bilo kojeg rada u bilo kojoj profesiji, ako se dobro radi. Ali izjednačavanja nema. U plaći.

Teorije o tome da je to težak posao, ajde radite to vi, pa da vidite, kod mene ne piju vodu. Po čemu je rad radnika u Čistoći teži od rada tete u jaslicama, koja dnevno podiže, premata, uspavljuje na desetine beba? Ili medicinske sestre koja radi u staračkom domu i cijele dane pomaže nemoćnima i bespomoćnima da pojedu, popišaju, poseru se?

Po čemu je njihov rad teži od rada liječnika na hitnoj, u kojoj redu u čekaonici nema kraja, svi su bitni, a on ili ona spadaju s nogu od umora, svjesni da ne smiju pogriješiti.

Po čemu je njihov rad teži od rada učitelja kojem pošaljete svoje dijete, tupasto, lijeno, bistro, hiperaktivno i očekujete da ga nešto nauči. Ili makar da mu da odličnu ocjenu.

A imaju plaće kao učitelji.

Meni su roditelji govorili, uči, ako ne budeš učio, biti ćeš smetlar. Znam još nekolicinu ljudi kojima su to govorili. Vjerojatno mnogima. I onima koji su jučer tumačili u javnosti, na mrežama da je rad smetlara za plaću (brojka koju sam pročitao, napominjem) od skoro soma EUR-a podcijenjen.

A koliko zaradi profesor u srednjoj školi, sa završenim fakultetom, položenim stručnim ispitom? Kolika mu je penzija? Taman tolika da može pomagati radnicima Čistoće i djelomično im olakšati posao prazneći im kontejnere.

Jučer je u oluji komentara obezvređivano znanje stečeno školovanjem, usavršavanjem, edukacijom, da bi se podredilo nekakvim pseudosocijalnim vrijednostima, rezultat trenda u ovom društvu, koje svakodnevno postaje društvo neznanja, izvrnutih vrijednosti, podcijenjenog znanja.