11.7 C
Zagreb
Subota, 11 svibnja, 2024
NaslovnicaDruštvoKriminalTapkaroš sa HRT-a - Katedrale duha

Tapkaroš sa HRT-a – Katedrale duha

Objavljeno

Još u davna vremena, dok je još Bog hodio Zemljom, na hrvatskoj dalekovidnici, Hrvatskoj televiziji, toj, kako ju je Antun Vrdoljak od milošte nazvao, Katedrali duha, kojoj je on, kao ravnatelj uništio duh, postojala je sportska redakcija.

Sastavljena od novinara, Mladen Delić je već odavno otišao, dobri čovjek Boris Mutić je još radio.

Od tada datira priča koju sam čuo, a koja me ostavila zabezeknutoga.

Priča ide, po sjećanju, otprilike ovako.

Sportska redakcija je imala šefa, kako se to zove urednik. Šef ko šef, nema veze kako se zove, a vidjeti ćete zašto, ima veću plaćicu od ostalih novinara, a i vjerojatno veća prava.

Pa kaže, evo, ja idem u Zeltweg prenositi Formulu jedan, ti ćeš Mićo u London ne finale kupa prvaka, a ti ćeš Drago u Šestanovce prenositi bikijadu. Čim završiš sa Šestanovcima ideš u Donje Kukuruzare prenositi takmičenje u bacanju kamena sa ramena.

I tako je to funkcioniralo dvije godine. Onda je šef postao Mićo, pa je on išao na Formulu jedan, a druge je slao, kako mu se prohtjelo.

Bivši šef, sada je bio sportski reporter, ali mu je plaća ostala šefovska.

Nakon dvije godine umjesto Miće, šef je postao Drago, a Mićo je postao sportski reporter, isto sa plaćom šefa, pa je on tabanjao prašnjavim Šestanovcima.

Onda je nakon dvije godine Dragu je zamijenio Bruno, postao je šefonja, a Drago je postao reporter sa plaćom šefa. Pa u Šestanovce.

Dakle metodom horizontalne rotacije radnih mjesta, poznatom pod nazivom Sjaši Kurta da uzjaši Murta, nakon izvjesnog broja, parnog, jer su svi bili na čelu dvije godine, cijela Sportska redakcija se izredala na toj kurvi, koja se zove Urednik Sportske redakcije HRT-a.

U sportskoj redakciji svi imaju šefovske plaće, koje su si sami podigli, jer, gdje čeljad nije bijesna, ni kuća nije tijesna.

Dok su se oni tako rotirali i vodili brigu o samima sebi, usput kokošareći, kao što je to činio sadašnji glavni urednik HRT-a, Bruno Kovačević, koji se primio obitelji Kostelić ko pes ježa, od njh kao brenda izvlačeći korist i za sebe, tiskajući knjige o njima, televizija je polako gubila i Formulu jedan, gubila je nogomet, a prenosi bikijada i kamena sa ramena postali su udarna snaga sportskog programa HRT-a.

Danas smo po novinama zatrpani viješću da je Drago Ćosić, u ime HRT-a zatražio od EBU (European Broadcasting Union) karte za potrebe HRT-a, za finalnu utakmicu.

Stvar koja se inače radi, tu nema ništa spornog, uobičajeno je to u cijelom svijetu.

Pa taj EBU karte stavi u kuvertu, poliže kuvertu i pošalje karte, na adresu preduzećeta gdje radi dotični Ćosić, ma nije preduzeće, nego je više javna kuća.

Pa onda karte dođu dotičnom Dragi, koji o tome da je karte dobijo, ne govori nikome, iz objektivnih razloga, jer se priprema za nadolazeće prijenose utakmica Svjetskog prvenstva, ispija po desetak sirovih jaja na dan, da mu ne ode grlo, ako će neki od naših slučajno dati gol.

Pa da se zadere ko da mu kožu deru. Jer poznato je, da je na Hrvatskoj televiziji najbolji reporter onaj koji zna najjače urlikati i rikati.

Pročitajte i ovo:
Ekskluzivno za Spectatorblog sa HRT-a
Pročitajte i ovo:
Reprezentacija sa HRT odlazi na Novu TV
Pročitajte i ovo:
Centar primitivizma u Hrvatskoj – skraćeno HRT

Ko i svugdje u Hrvatskoj, gdje urlatori i zagađivači okoline bukom, najbolje prođu.

Pa je lijepo, gospodin Drago karte smotao u džep i otputio se u Rusiju, derat se tako da ga se čulo direktno iz Rusije do Splita.

 

Bez razglasa.

Karte je ponio sa sobom.

Ni na kraj pameti mu nije bilo karte predati hrtiću, da ih tamo podijele među sobom, pa da netko od obične raje, u što čisto sumnjam, ode u Rusiju na finale, čime ih je uskratio za priliku da ih možda poljubi i Predsjednica Republike.

Pročitajte i ovo:
Potaknut člankom Ladislava Tomičića: Ako ne može drugačije, poravnajte HRT bagerom

Sada dolazim do onog djela gdje ću morati malo improvizirati.

Nije mi jasno, da li je prije utakmice, gospodin Drago nervozno hodao oko blagajni i onima koji su čekali u redu ili onima koji su stajali sa strane, u iščekivanju da im priđe nekakva švercerska ljiga, kakve su se u Jugi zvale tapkaroši, pa im ponudi kartu, koju on eto, slučajno ima, jer zajebo ga frend koji nije došao , pa je može prodati, samo da se riješi.

Cijena prava sitnica.

Dvadeset tisuća EURA.

Jebenih dvadeset tisuća EURA.

20.000 EUR-a.

Dobro valja biti iskren, nije on htio prodat samo jednu kartu. Htio ih je utopit četiri.

Svaka po dvadeset tisuća EURA.

Jebenih dvadeset tisuća EURA.

20.000 EURA.

Ali je FIFA uspjela klošara osujetit i blokirat prodaju karata.

Jer je prije utakmice htio je inkasirat samo osamdeset tisuća EURA, koliko koštaju recimo četiri automobila srednje klase.

I smotat ih u džep.

A radilo se ukupno o četrdeset karata koje je dobio, jer su ovi papci iz te EBU mislili da rade sa ozbiljnom firmom i poslali je u dobroj vjeri.

Pošto je ostale krate prodavo, da li ih je uspio prodat, ne piše, možda se zajebo pa je koju možda i poklonio, ali sumnjam, naprosto istraga koju provodi UEFA I taj EBU još nije došla do traga za ostalih 36 karata.

Za ove četiri jesu.

Dakle, sada počinje pravi kupleraj.

To što je rečeni Drago Tapkaroš u prvi mah ispo kokošar, vrlo brzo se slika promijenila, iz kokošara je posto respektabilni lopov, koji je od ukrađene robe, preprodajom mislio zaradit osamdeset tisuća EUR-a u pola sata i nije toliko bitno.

Da se odmah dogovorimo, kazneno djelo čini motiv, namjera i djelo.

Motiva je imao , čak više od nekoliko, recimo osamdeset tisuća motiva, namjeru je iskazo, ali u djelu su ga spriječili.

Bitno je da su FIFA i taj EBU, već uoči finala tražili informaciju od HRT-a, te katedrale duha i morala, o tome tko je preuzeo karte i preprodao ih, jer su već imale dokaze da je, u tom trenutku u njihovim očima, HRT bio preprodavač karata.

Ne znam da li su po nadzornim kamerama tražili ravnatelja Kazimira Bačića, da li on šapće ono tapkaroški  karta više, trebate kartu?  I šulja se od čovjeka do čovjeka.

Reakcija HRT-a je bila klasično hrvatska.

Nisu reagirali, jer su mislili da će stvar leći, jer, u Hrvatskoj na što ne reagiraš, ne postoji.

Pa će stvar leći i zataškati se. I vuk sit i koze na broju, pa će se opet Drago Tapkaroš derat za vrijeme nekakvog prijenosa nogometne utakmice turnira sjemeništaraca, ko koza kada joj kožu deru na živo.

Doduše ne prvoligaškog, ni europskog nogometa, jer nogomet više ne igra na katedrali duha, sada igra Mir i dobro.

Tek su nakon par dana, valjda su ovi iz FIFE i te EBU bili dosadni ko guzice, pokrenuli internu istragu.

Od tada drug Drago ima više-manje ugašen mobitel, povukao se iz javnosti, uništen silnim financijskim gubitkom od osamdeset tisuća EURA.

Ucviljenog i tužnog Dragu malkice je utješio veličanstveni doček u rodnom Tesliću, to vam je ako ne znate u BiH, koji su Teslićani svojoj diki i uzoru, svom kako su rekli velikanu, organizirali njemu u čast povodom osvojenog drugog mjesta reprezentacije iz susjedne države, što nas vraća na onaj dio priče o Obitelji Kostelić i Bruni Kovačeviću.

A Kazimir bačić, po zanimanju diplomirani zet svemoćne Ksenije Urličić i dalje mudro šuti.

Jer zna, u Hrvatskoj, ako ne reagiraš, ne postoji.

Nema odgovornosti ni ostavke u noj državi.

 

Najnovije

Ministarstvo demografije (Ministarstvo Sad ću da te karam)

Bombastično je objavljeno danas da su u pregovorima oko formiranja Vlade Domovinskom pokretu prepuštena...
6,385ObožavateljiLajkaj
316SljedbeniciSlijedi
4,805SljedbeniciSlijedi
74,569PretplatniciPretplatiti

Vezani članci

Josipa koristi zaštitu.

Pitam se... Jesu li se službe više angažirale oko rasvjetljavanja načina na koji je...

Pretplatite se na Newsletter

Primajte najnovije članke u svoj pretinac elektronske pošte

Vezani članci

Danas opet aktualno: Hrvatska, zemlja s dva stara pozdrava – Za dom spremni i Prst u prkno!

  Vječna je tema razgovora i prijepora razgovor o iskrivljenoj prošlosti. A takvi ljudi ni...

još sličnog sadržaja