Dobar dio Hrvata u BiH, dan nakon izbora, osjeća se kao govno na kiši. Neka ih!

Konfucije je dva puta, odgovarajući na pitanje učenika, izjavio: “Što ne želite da drugi čine vama, ne činite ni vi njima.” Jednom drugom prilikom, kad se njegov učenik Zigong hvalisao: “Što ne želim da drugi čine meni, ni ja ne želim činiti njima”, učitelj mu je uzvratio riječima koje su ga otrijeznile: “Točno, ali to još nisi u stanju.”

Izbori u Bosni i Hercegovini su prošli.

Euforiju predizbornih dana, u kojima su po divnom običaju svih političara svijeta, oni sigurni u svoju pobjedu, zamijenila je letargija i razočarenje u Hercegovini.

Na izborima su se sučelila, uz predstavnike ostalih naroda, i dva Hrvata.

Dragan Čović, kao predstavnik „pravih“ Hrvata i Željko Komšić, za kojega su glasali Hrvati ali i veliki dio Bošnjaka, što je bilo više nego dovoljno da on postane član Predsjedništva BiH, kao hrvatski član.

Naslovi portala u Hrvatskoj vrište, članci se smjenjuju neviđenom brzinom, jedva se stignu pročitati naslovi, jer neprekidno dolaze novi i novi članci.

Svi oni su otprilike jednako intonirani, a nekako je najrječitiji ovaj najnoviji naslov sa Indexa: Kako su Bošnjaci (opet) izabrali hrvatskog predstavnika u Predsjedništvu BiH?

Preskačem članke, gledam komentare. Mnogi od njih su zluradi. Počev od komentara o sada vrlo neizvjesnoj budućnosti neizgrađenog, a moglo bi bit i nesuđenog mosta za Pelješac, pa do naprosto one tipične „dobrosusjedske zlobe“

Stanovnici Hercegovine su ogorčeni, ljuti. Osjećaju se izdanim, prevarenima.

Osjećaju se ko govno na kiši.

Jer su im drugi izabrali predstavnika u Predsjedništvo BIH, a taj im još lijepo poručuje, odmah po objavi rezultata: Ja sam vaš predsjednik, htjeli vi to ili ne.

Drugim riječima, Ko vas jebe. Možete da mi pljunete pod prozor, ja sam izabran.

Hvala Bogu i mi smo se u Hrvatskoj nagledali i naslušali svih mogućih likova koji su se takmičili, ne bi li svoje dupe uvalili ili na Pantovčak ili na Trg Svetog Marka.

Tko se ne sjeća onog prekrasnog, dirljivog videa koji prikazuje Milana Bandića koji u sklopu kampanje za bit predsjednik svih Hrvata, gura vijenac na groblju u nekakvoj bosanskoj vukojebini.

Sve zato da bi ga izabrali za predsjednika druge države?

Značajan broj glasova, Milan Bandić je tada osvojio upravo u BiH.

Nije tome davno, sjećam se kada je izabrana Predsjednica Republike Hrvatske, koja je nekoliko puta u tijeku svoje kampanje posjećivala BiH.

Pa je pobijedila. Glasovima BiH glasača.

Svaka nacionalna stranka koja želi biti neki drek na političkoj pozornici obilazi BiH gradove, kasabe i selendre i obećava brda i doline, samo da zaokruže nekakvog mamlaza koji će štiti interese građana BiH, koji su skoro uvijek u suprotnosti sa interesima naroda koji žive u Hrvatskoj.

Jer se Hrvatska vlast bira u BiH, a kada je rezultat tijesan, onda se podozrivo gleda svaki glas.

Tko od vas ne zna kako završavaju izbori, recimo u Vrgorcu, ili bilo kojem drugom mjestu uz granicu?

Sada dolazimo na ono Konfucijeovo sa početka teksta.

“Što ne želim da drugi čine meni, ni ja ne želim činiti njima”, “Točno, ali to još nisi u stanju.”

Hoće li sada shvatiti misao, ali misao obje rečenice?

Jesu li sada shvatili i da li će stanovnici BiH shvatiti, kako se svaki puta nakon izbora u Hrvatskoj, na kojima se pojave oni i izaberu nam vlast, osjeća dobar dio Hrvata?

Kao govno na kiši.