Kad te nešto na poslu tišti, nekak je normalno da se obratiš šefu.

Kad te tišti nepravda u životu, kad dereš kožu sa sebe, ne spavaš noćima, vrtiš se, bauljaš zbunjen i pogubljen, kada od očaja razmišljaš o svim budalaštinama koje bi mogao napraviti, kada izgubiš sve povjerenje, sjedneš i napišeš pismo.

I pošalješ ga, ili predsjedniku Vlade i li Predsjedniku države.

To sam samo jednom napravio u svom životu.

Pisao sam Zoranu Milanoviću. Predsjedniku Vlade RH.

Otvoreno jasno i glasno. Moram priznati dobio sam odgovor u roku pet dana..

Odgovor je bio prijeteći i zastrašujuć.

Potpisao ga je predstojnik Ureda predsjednika Vlade RH Tomislav Saucha.

Bilo je to pred pet godina.

Ja sam sa tim odgovorom odmah imao problem.

Poslan je mailom, pa ga nisam mogao nabiti na kurac, a niti obrisati sa njime guzicu.

Niti sa Milanovićem, a Boga mi ni ti sa time Sauchom.

Jedino kaj sam pomislio u tom trenutku, očajan i razočaran, da bi mi ga taj Saucha mogao posaugati.

Od tada sam se naučio da se tim seronjama na vlasti i njihovim okoguznim muhama pisma ne pišu.

Doduše, pisao sam pismo i Davoru Bernardiću, ali, pogađate, on pisma niti ne čita. Ili čita, ali mišljenja je da je odgovor nekome gubitak vremena.

Za kućni odgoj čuo nije.

I danas čuvam ta pisma i jedan odgovor. Ono neodgovoreno pismo u znatnome je promijenilo moj život.

Ako gospodin Davor Bernardić misli da lažem, a neprekidno ga filaju „podacima“  o mom identitetu, neka provjeri svoj inbox, pa će znati o čemu se radi.

Da mu još pomognem, ne onaj drugi mail, onaj prvi.

Taj je rodio Spectatora!

Ja se ne bojim otkrića, jer skrivanje identiteta mi sve teže pada.

Postoje ljudi koje bih tako slatko razguzio na sastavne djelove i još slađe poslao u pičku materinu, pod svojim punim imenom i prezimenom, a i sa velikim veseljem objavio sve o njima što imam.

Pa nek se jebu sa glasačima i DORH-om.

Dakle, kultura dopisivanja na našem komačeku Zemljine kore čudna je stvar.

Ti klipani koji su obnašatelji vlasti, imaju cijelu vojsku štakora koji odgovaraju u njihovo ime.

Pa kada pišeš nekakvom faktoru, bolje rečeno govnetu koje je raznoraznim smicalicama došlo na vlast, onda ti za mjesec dva dođe odgovor, potpisan od lika kojeg nikad vidio ni čuo nisi. A ti pišeš faktoru jer imaš veliki problem, a odgovori ti kokošar koji krade dnevnice i glasa u Saboru za stvari za koje ti se uopće gadi pomislit da su se dogodile.

Takvom govnetu ja nikada pisao ne bi.

A on sere i šporkaje moj inbox.

Jer u svom očaju i jadu, jebi ga, ja još uvijek držim do sebe.

Dakle, hrvatski branitelji imaju svoje kraljevstvo, ili carstvo, zavisi kako koji krnjavo profrflja. Njihovo kraljevstvo/carstvo je matrijarhat, uvijek vlada žemsko.

To žemsko ima titulu kraljice ili carice.

Pa su tim carstvom/kraljevstvom upravljale u ovih četvrt stoljeća Jadranka Kosor, Kolinda Grabar Kitarović,a povremeno i Anica Kovač, dok je donosila janjetinu u šator u Savsku.

Pa se vikalo pijano Anice kraljice, dok je masnih usta virio komad mladog luka, a oni domišljatiji su pjevali  Zbog Anice i bokala vina, zapalit ću Krajinu do Knina,  poznatu domoljubnujunačkupjesmu isto tako krezubog MPT.

Jebi ga, mene je tata krivo učio.

Govorio je kad sam bio mali Kalodontom peri zube da te cure bolje ljube.

A ove cure vole tipove krnjave, koji su netom pojeli kil janjetine i gredicu mladoga luka, te podriguju po janjetini, pivuši i mladom luku, češkajući se i prdeći zvonko i ponosno.

Pa je jedan branitelj, posve neuobičajeno, pred nekoliko godina išo pisat pismo Kolindi.

Svašta je on njoj nakenjo u pismu, žalio sa ne ovo , pa na ono, a li nekako mi se čini da je sve skupa frajer fulo temu, pa se žalio na stvari koje su Kolindi nemrske.

Odgovora nije bilo. A čovjek jel’te, uporan.

Ima on vremena i volja mu nije baš u manjku, piše on pa piše.

A odgovora nema.

Sada je već polako popizdijo, pa piše sve češće.

A sa brda iznad Zagreba odgovora nema. Sve gleda po televizijama, pa ona je živa i zdrava, pojavljuje se čas debela, čas šlank, ali je, to je to, ista je to osoba, živa je, a ne odgovara.

A ona je predsjednica svih Hrvata.

Pa je čovjeka ufatio popizditis (oprostite što psujem), sjeo za kompjutor i napisao pismo:

Draga moja predsjenice,

Vi ste naša največa predsjenica od kad je Hrvata. Pametna, lijepa i mudra. Dat če Bog da pobjedi HDZ, pa da skinemo komunističku sablast sa vlasti. Uz vašu pomoč i pomoč Gospe i gospodina našega Karamarka, budučega kancelara. MiVas svi jako volimo. I ja i moja obitelj i mi znamo da čete vi nas odvesti u bolju budućnost i sa našim braniteljima u šatoru koji su se borili za nas i za Vas.

Bog vas čuvo i budite nam dobri i dalje tako ljepi i zdravi!

Ljep pozdrav, Mirna Lastović, Gajnice, Zagreb”

To pismo je potpisao izmišljenim imenom i prezimenom, poslao ga je mailom, namjerno ga pišući takozvanim domoljubnim pravopisom, jer ako niste primijetili, svi pravi domoljubi pišu domoljubnim pravopisom.

Za koji bi se u školi dobilo topa velikog barem deset centimetara.

Nije trebalo dugo, ma samo nekoliko trenutaka, stigao je odgovor napisan u ime žene koja varira u kilama.

Pa u odgovoru kaže:

Poštovana gospođo Lastović,

Predsjdnica Repubilke Hrvatske Kolinda Grabar-Kitarović primila je vaše pismo, na kojemu srdačno zahvaljuje, kao i na riječima potpore.

Dopustite mi prenijeti Vam srdačan pozdrav Predsjednice republike.

S poštovanjem,

Predstojnik Domagoj Juričić.

Ne znam zašto ovo pišem, da li zbog ljubomore, jer je ovaj Domagoj jedan očito fini čovjek, koji dnevnice ne krade, a čini mi se da niti žile ne reže u uredu Predsjednice, pa da čistačice moraju čistit fleke od krvi.

Ili od želje da vas, dragi moji čitatelji, educiram kako se pišu pisma Predsjednici, jer je neki dan bio nekakav seminar pod nekakvim glupim nazivom Kako se intervjuira Predsjednica,  a Hrvoje Krešić je taj dan imo proljev, pa nije naučio ništa, pa vidi kako jučer pita svašta i vodi bespoštednu bitku za imovinu firme, mikrofon.

Zamisli kako bi izgledalo da se vratijo u firmu sav uplakan i zapišan od straha i reko, Ukrala mi baba mikrofon!

A on dva i pol metra visok, kila ko i ona.

Je bi mu spičio otkaz i moro bi mikrofon platit.

A i nije rečeno da  se to dogodit neće. Još će njegova firma poslat onaj veliki dugački mikrofon Predsjednici, kao poklon.

Da si ga zapikne, na mjesto gdje je nekad stajala bista.

Koja bista? E, duga je to priča…

Naviru asocijacije, mikrofon, Pantovčak, bista…

Da, mala anegdota, davno, pričao mi jedan vrlo poznati režiser sa radija, Tito je imao nekakav intervju za Radio Zagreb, na Pantovčaku. Na stolu Kudelsky magnetofon sa ogromnim u spužvu umotanim mikrofonom. Tito pali cigaru, pa u pol rečenice, rukom udari u mikrofon, pa kaže Makni mi taj kurac ispred nosa!

Taj tonski zapis još uvijek postoji valjda u arhivi Hrvatskog radija, osim ako i njega nisu iselili.