Spremam se. Idem doli. Berba maslina.

Branje maslina, predvečer čaša dobrog gustog težačkog crnog vina, dvi tri lande pršuta, pokoja slana kapara, debela, seljački narezana šnita paškog sira. Pa od pola sedam uvečer buljim u mrak.

Tumaram selom, na cesti ni pasa. Mir i tišina. Miris mora, masna površina vode na kojoj se presijava mjesečeva svjetlost.

Pa ću sjesti na klupu uz more, gledati u prazno, prazne glave, a pune duše, povlačiti dim cigarete, sjediti tko zna koliko, ustati, napraviti đir po selu. Sjesti pred kuću, napraviti još jednu bevandu u metalni pot, staviti landu limuna i dvije kockice leda, pa polako ispijati, u mraku, sve dok mi ne postane hladno. Možda nešto i napišem. Možda i ne. Plana nema. Vrag ti prišu odnija.

Jer, prazna glava. Volim to. Branje i petljanje oko maslina mi je jedan od najdražih poslova. I ono obavezno, Koliko ti je bacilo?

Jer, maslina nije drvo. Maslina nije biljka. Maslina je život.

U masliniku imam maslinu koju je posadio pradid mog dida. Ja ne znam ni kako se to kaže, što je on meni. I brati će je moji unuci. I njihovi možda. Generacije i generacije je paze, obrezuju, brinu, vole je, pa je mrze kad ne rodi dovoljno, a ona stoji. Mirno i ponosno. Stanem kraj nje. Gledam je. Ne skrivam strahopoštovanje. I ona zna, siguran sam da zna, da je nju volim. Jako je volim. I ona voli mene. Osjećam to.

Ona me čeka. Osjećam to.

I sutra ću, prije nego dođem kući, prvo stati na ulazu u maslinik. Polako šetnjom do nje, ne žurim nigdje. Iz daljine se već gledamo. Gleda me kako prilazim, polako. Znala je da ću doći

Sjesti ću na kamen na lazi nedaleko od nje, zapaliti cigaretu, i samo joj se nasmiješiti. Ona će mi odzdraviti laganim njihanjem grana, kao da me miluje. Sretna da sam joj došao.

Kao što je milovala mog oca kad joj je dolazio. I mog dida. I njegovog dida. I dida tog dida. I tko zna kolike prije.

Svi smo mi prolaznici u njenom životu. Pružamo joj ljubav, a ona nam je vraća…