Postoje teme, o kojima je vrlo teško pisati.

Nisam htio pisati o slučaju riječke pročelnice, o kojoj je ovih dana napisano bezbroj članaka, dovoljno je što se desila strašna tragedija, koja je uništila dvije obitelji, pa nisam vidio nikakvu potrebu, a nisam imao ni malo želje o tome pisati.

I ovo danas, poprilično je teško pisati.

Dobro, jako dobro poznam jednog od bezbroj ravnatelja policije. Jednom sam ga, naivno pitao:

U neka davna vremena, kada se desio kriminal, murja je vrlo brzo znala tko je počinitelj, a za one sitne prijestupe, lopov koji je provalio u trafiku, nije stigo ni popušit prvu ukrađenu kutiju cigareta, evo ih na vrata. Zašto toga nema?

Odgovor me smlavio.

Dečki isto brzo uhvate takve tipove, predvedu ih pred suca, on ih pusti na slobodu. I tako više puta. Kada ga sretnu, on im se belji i krevelji.

Premda sam bio šokiran, povjerovao sam mu od prve, makar nikada ne vjerujem policajcima, kao što ni oni ne vjeruju meni.

Jednom policajac, uvijek policajac.

Povjerovao sam mu, jer i ja čitam novine, pa znam kakvo nam je pravosuđe.

Ovih dana sve češće smo u situaciji čitati ružne vijesti o postupku policije prema izbjeglicama.

Pri pomisli na kombinaciju riječi policija i izbjeglice, dugo vremena bila mi je asocijacija sliku policajca sa izbjegličkim djetetom.

Dirljiva fotografija mladog policajca Ante Vidosavljevića iz Cerića kod Vinkovaca, koji drži dijete izbjegličke obitelji iz Sirije, ​pokazala je veliku ljudskost i brigu za nemoćne.
Bilo je to vrijeme, kada je ministar policije govorio roditeljima te djevojčice: Salaam Alaykum, my name is Ranko!“.

Umirujuće i toplo.

Nije prošlo dugo, asocijacija na kombinaciju riječi policija i izbjeglice se izmijenila.

Slika policajaca naoružanih do zuba, sa onim zastrašujućim noćnim vizirima, kako mitraljezima pucaju po kombiju prepunom izbjeglica, prvenstveno djece.

Dvoje djece je ranjeno.

Skrivenih iza tankog lima, u pokušaju bijega prema sretnijem životu, pogođeni teškim metkom.

U glavu.

Siguran sam da nije pucao Ante Vidosavljević iz Cerića, moj heroj policajac.

Niti je nalog za pucanje dao Ranko koji pozdravlja sa Salaam Alaykum, pošteni ministar.

Sada čitamo, savakim danom sve više. Posramljeni, tužni.

Kako policajci uhićenim izbjeglicama, od kojih su neki propješačili po sedam tisuća kilometara, ne bi li konačno našli svoj mir, sreću, daleko od mjesta gdje ih tuku, pucaju na njih mitraljezima, razbijaju mobitele i kradu im ono malo novaca koje imaju kod sebe. Prije toga ih propisno pretuku.

Novac trpaju u svoje džepove.

Po sto, dvjesto EUR-a.

Možda im treba za lijek?

A nalog za to nije dao Ranko, koji pozdravlja Salaam Aleykum?

Sve to uz očitu podršku ministra, koji ne istražuje tko je krao, tukao, razbijao, ali ne zna ntiti reči Salaam Aleykum.

U što je pretvorena policija u ove dvije godine. U samo sedamsto dvadeset dana?

Od dobrodušnih Samarićanaca, toplih, suosjećajnih, spremnih na pomoć, u silu koja mitraljezima puca na djecu?

U šumske presretače koji pljačkaju ljude?

Što o tome misli gospodin Ante Vidosavljević iz Cerića, policajac kojemu se vjeruje?