Cijelu noć udarala je bjesomučno o moje grilje. Kuća, masivna, debelih zidova, kao da se tresla pod njenim naletima.
Svanulo je. Kao da mi je bura kao nadoknadu za bjesomučno udaranje poklonila kristalno čisto nebo. Nalet hladnog zraka što štipale obraze, izaziva suze u očima odmah kad sam otvorio vrata.
Pred kućom stoji čovjek. Omalen, obučen u radničku tutu, na glavi nabijena kapa, trese se od zime poput šibe. Ko Banja Luka u potresu. Maleni prašnjavi ruksak u ruci, druga ruka uvučena pod pazuh, ne bi li se barem malo ugrijala.
Rooibos
Pozdravljam ga, on protisne nešto što bi uz jako puno dobre volje mogao shvatiti kao Good morning. Došao je prvi, dosta prije sedam ujutro, došao je još za mraka. I strpljivo čeka na vjetrometini. Nudim mu šalicu vrućeg Rooibos čaja, pozivam ga da uđe i pričeka dok ne dođu njegovi kolege koji rade na mojoj kući. Zahvalno se smiješi i ne ulazi. Stoji i dalje na studeni.
Zahvalno prima šalicu, zbunjen bljesak u očima, i otpija gutljaj mirišljavog napitka. Pitam ga odakle je. Iz Kirgistana. Jedna od onih država za koju prosječni Europljani pojma nemaju, kao što ni prosječni Amerikanci pojma nemaju gdje je Hrvatska.
Pa đe si jado prošao pola zemaljske kuge ne bi li meni na fasadu sep navlačio? Natjerala ga tuga i jad. Glad, siromaštvo. Koliko moraš biti siromašan da bi putovao tisućama kilometara i skrasio se u ovoj kukavelji? Kako li je tek tamo? I on je zadovoljan, njegov gazda kaže da je dobar radnik, već je kod njega godinu dana. I nikada problema. Živi jako skromno, cijelu plaću šalje kući.
Gledam ga, godine su nazočne, pedesetak mu je. Šuti, pogled u daljinu, kao da pokušava uhvatiti obrise kirgiških planina. Tamo negdje užasno daleko. Ispija čaj, ulazi i pokušava oprati šalicu, ja mu ne dopuštam, ali ne da se on. Pažljivo pere, ispire, briše krpom. I zahvalno se nasmiješi.
Majstori su počeli s radom. Ima tu Indijaca, Boratovih Kazahtanaca, Albanaca. Gledam ih kako se penju na skelu, izvježbanim pokretima, rade u tišini. Rade. I vjetar koji ledi kosti, kao da ne osjete. Samo posao. Rad.
Sexy šeširić
Zima mi je. Nabio sam beskrajno ružni tamnoplavi šešir na glavu, šešir koji već dugo godina nosi podrugljivi naziv sexy šeširić. Ružan do beskraja. Od ružnoće samo je veća ugoda nositi ga. Grije, a to je najvažnije. Na vrhu šešira rupa, nastala od dodira s vjetrom otpuhanim žarom cigarete. Samo najdobronamjerniji mogu razabrati logo Paul & Sharka. Obod šlampasto obješen, šešir izgleda kao canjak. Ovdje ga mogu mirno nositi, jer kad ga na glavu stavim u Zagrebu svi graknu, Skidaj to s glave.
Pocupkujem dok gledam majstore. Nadrealno izgledaju na blještavilu Sunca, onako odjeveni u bijele radničke tute. Sve djeluje nekako čisto, a zidarija je. Polako odlazim, sad im više ne trebam. Odlazim se ugrijati u jedan od samo nekoliko kafića koji zimi rade u mistu.
Kvaku na pola otvorenih vrata iz ruke mi otimlje bura, u birtiju ulazi hladan zrak. Birtija je prepuna. Nagurali se kavopije, ali i prvopričesnici, oni koji se dolaze ujutro pričestiti lozom ili gorkim pelinkovcem. Srdačno me pozdravljaju, ne bih li zavrnuo rundu. A ja ne hajem. Odavno sam naučio lekciju. Desetak stolova je zauzeto, priča se o utakmici koja je bila pred dva tri dana, ili se samo čitaju novine. O utakmici pred dva dana.
Gledam na sat. Skoro će devet, četvrtak, ljeta Gospodnjeg 2023, studeni je mjesec. I svi su u birtiji. Pričaju o utakmici, nikom važnoj, od pred dva dana. Nema Kirgistanaca, Boratovih Kazahtanaca, Albanaca, Indijaca.
Oni rade.
