Dobio sam pismo čitatelja.
Pred tri godine bio je na hitnom prijemu bolesnika na klinici Rebro.
U tom trenutku nije imao dopunsko osiguranje, pa je po završetku liječničke intervencije, koja je trajala desetak minuta, želio platiti, a tamo su mu pojasnili da će račun dobiti na kućnu adresu.
Vrijeme je prolazilo, čitatelj kaže da nikakvo pismo sa računom nije dobio. Koliko sam ja razumio, a to mi je i shvatljivo, nije živio u nestrpljenju od iščekivanja tog računa.
I tako, prošle su dvije i pol godine.
Onda jedan dan, pozvoni poštar i donese mu preporučeno pismo od nekakvog bilježnika. U kojemu stoji da je nad njime pokrenut postupak ovrhe, zbog neplaćenog računa u iznosu dvadeset i pet (25,00 kn), a da se k tome trebaju zbrojiti i troškovi javnog bilježnika u iznosu od šest stotina osamdeset i osam kuna (688 kn).
Pa je sretno pregledani pacijent, dužan za „reci A“ sa mjerenjem tlaka ciglih sedam stotina trinaest kuna (713 kn).
Priložili su mu i račun od dvadeset i pet kuna, preko kurca fotokopiran, onako ukoso, da se dobar dio računa niti ne vidi, u kojem stvarno piše da je dug 25 kuna.
U tom rješenju je dan i poučak o pravnom lijeku.
Može se žaliti, ali onda se ide na sud.
Jadni penzić, jebate, pa mene samo penzići čitaju, sjeo i napisao žalbu.
Da nije nikada dobio račun, da se računi trebaju i moraju plaćati, da bi on platio, ali jebi ga, nije ga dobijo.
I poslao sa povratnicom bilježniku, koji radi dvije stotine metara od njegovog stana. je samo stotinjak metara dalje.
Pravni lijek je u takvim dokumentima naveden, obično je na kraju samo dobri stari ricinus.
Unaprijed možeš predvidjeti veliko sranje.
Polizo penzić kuvertu, pola sata ispunjavo povratnicu, gdje ga jebe što je sve na francuskom napisano, a on francuski govori samo pasivno, a i to je davno bilo, sada se samo rado sjeća.
Pa je sve to poslo toj javnoj svesci, po novohrvatskom, bilježnici.
Vratila se povratnica i penzioner se mogao na miru posvetiti uobičajenim aktivnostima, preživljavanju i
čekanju crkavice od mirovine.
Da bi nakon sedam osam mjeseci opet došo poštar, sumnjičavo ga gledajući, podrugljivo mu daje kuvertu i papir, da na njemu zakrsti da je primio pismo.
Od suda.
Gleda penzić, pismo polizo Sud u Karlovcu.
U tom Karlovcu je bio svega pet pura u životu, zadnji puta niti se ne može sjetiti godine.
Karlovac je za njega prolazni grad, na putu prema moru, a i to sve rjeđe.
U pismu lijepo piše, jezikom kakav se govori na Marsu, eventualno na nekom planetu koji se vrti oko zvijezde Proxime Centauri, da se rješenje javne sveske ukida.
Piše još neki kurac, ali on ne razumije ništa.
Pa pita dvoje ljudi, ni oni ne razumiju.
Ali on pita i znanca, odvjetnika, sve bojažljivo, sa nekom crnom slutnjom, i odvjetnik mu odgovara sa dvije riječi.
“Ukratko da.”
Suđenje će biti u Karlovcu.
Dakle,
-
Penzić je bio na intervenciji na Rebru, u Zagrebu, vrijednost te intervencije je 25 kuna, ali račun NIKADA dobio nije.
-
Penzić je iz Zagreba
-
Bilježnik je iz Zagreba
-
Bolnica je iz Zagreba
-
Dužnički odnos je nastao u Zagrebu, penzić ga priznaje, ali račun dobio nije
Sve ovi ima zajednički nazivnik : Zagreb
A sud se povodom svega toga vodi u Karlovcu! Radi jebenih dvadeset i pet kuna.
Što se nije mogla donijeti mandatna presuda, izvoli plati sto kuna i to je to?
Ko da je on, ne daj bože Horvatinčić ili Zdravko Mamić. Pa će utjecat na suce.
Prije će bit da su se u pravosuđu usrali da će penzić potegnit veze i sjebat Rebro za dvadeset i pet kuna. Kad može Horvatinčić i Mamić, može i taj penzić.
Jer znaju oni kakvi su ti gadovi, što će sve napravit za dvadeset i pet kuna!.
Penziću je jasno da će kad-tad morati platiti taj račun, još će mu i nadrkana sutkinja drapiti neku kaznu i sudske troškove.
Troškove fensišmensi odvjetnika u finim odijelima i skupim autima iz Zagreba, za ročište u Karlovcu.
Još ako netko od stranaka u sporu ne dođe, pa se cijelo to sranje rastegne na dva ili tri ročišta?
Njegov dolazak u Karlovac košta najmanje stotinjak kuna.
Kakva je ovo kurčeva socijalna država?
A piše mi to čovjek koji je, kako sam kaže prvog listopada 1991 kupio kalašnjikovni u tenisicama otišao na front.
Da bi se na kraju izborio za ovakvo sranje od države.
E da, sjetio sam se jednog vica:
