Sve je manje mjesta u Hrvatskoj za one koji nisu kao oni!

Dijete se najviše voli kada je bolesno.

Prvi je dan škole.

Prvaščići naivno se veseleći, danas su prvi dan ušli u obavezu, koja će ih pratiti šezdesetak godina.

Skoro do kraja života.

Jučer su legli uzbuđeni, jer danas idu u školu.

Sjećam se, kroz maglu i svojeg uzbuđenja, uzbuđenja moje djece.

Velik je to događaj za svakog od nas.

Dan koji se pamti.

Danas je dječak sa posebnim potrebama, (spektar autizma) ostao pred školom.

Nije bili pomoćnika u nastavi.

Sjedio je pred školom, tužan, jadan, u suzama.

Sve mu se srušilo.

Ne znam da li je shvatio o čemu se radi.

Ali je odmah, prvi dan škole bolno osjetio da nije isti.

Kao drugi.

Da je drugačiji, manje vrijedan u očima društva.

Prvi dan je već završio školu za život, a da u nju ni ušao nije.

Djetetu, ionako izranjavanom, osjetljivom, društvo nije pružilo ono osnovno.

Pažnju.

Jer nekakvo jebeno ministarstvo nije na vrijeme raspisalo natječaj za pomoćnike u nastavi.

Jer ih više-manje boli kurac.

I za djecu.

I za posebne potrebe.

Jer, glavno je da su njihove potrebe zadovoljene.

Sve ovo je samo jedan djelić mozaika koji se sada slaže u društvu.

Otpadaju oni koji nisu kao ONI.

Bez milosti.

Hrvatska svakim danom sve višestremi biti društvo nadljudi.

Koje čine krkani, uhljebi, neradnici, sisači proračuna, sjecikese i polusvijet.

Gdje drugačijima mjesta neće biti.