Sjećate se Malog mista?

Sjećate li se onog starca, zaboravio sam kako se zove, koji sjedi uz brod, a radnici dovare brod, bez prestanka a on samo Triba radit, radit…

Rad, to je ono što je od majmuna napravilo čovjeka, a od čovjeka konja. Dakle ono što je od majmuna proizvelo Milana Bandića, koji dela ko konj.

Dalje od konja nema. Konj je dakle, savršenstvo rada.

Nekada i nije bilo baš tako. Ne treba se spuštati  daleko po povijesnoj ljestvici, do starog Rima, pa pričat o robovskom radu, prisilnom radu, niti do II svjetskog rata, gdje su milioni radno sposobnih ljudi tjerani na rad u životinjskim uvjetima, odvozili su ih u tvornice gdje su radili na projektima bitnim Hitlerovoj Njemačkoj. Samo fantastična genijalnost i tehnička nadarenost, spala je Wernhera von Brauna da ne zaglavi dugogodišnju robiju radi korištenja prisilne radne snage. Albert Speer nije bio toliki genijalac, pa je zaglavio u Spandau na dvadeset godina. Nisu mu oprostili njanci jednu minutu boravka u zatvoru, sve radi prisilnog rada koji je organizirao i na kojemu je bila bazirana strahovito jaka njemačka ratna industrija.

Ne, ne treba ići tako daleko, dovoljno je vratiti se dvadeset i pet godina unazad, u nedaleki Mostar u Tvornicu Soko, nekadašnji ponos vojne industrije SFRJ, u kojoj je za vrijeme rata vrlo uspješno direktorovao Dragan Čović. Biti uspješan direktor, otprilike u par riječi znači da imaš osiguranog posla i naplatu, te da troškove držiš na zadovoljavajućem nivou, paziš da ne divljaju.

U troškovima je uvijek vrlo velika stavka, plaće zaposlenika.

Koje je rečeni Čović vrlo uspješno držao pod kontrolom, jer je dio zaposlenika koji su radili u Sokolu živjelo u Heliodromu, koncentracionom logoru HVO-a, nedaleko tvornice.

Da, dobro ste razumjeli, on je za rad u svom poduzeću koristio robove. Logoraše iz logora Heliodrom.

U Heliodromu su bili uglavnom zatvarani Bošnjaci, Balije, kako su ih zvali.

Dakle, na samom kraju dvadesetog stoljeća, angažirana je robovska radna snaga, ljudi su prebijani, loše hranjeni, prijetilo im se likvidacijom.

A on je svakodnevno prolazio kraj ljudi, pretvorenih u stoku, ponosno i gordo, uzdignute glave, jer on je direktor, dobar direktor, koji je srezao troškove plaće na minimum!

Gorko je i čemerno čitati njihova svjedočanstva nakon dvadeset i pet godina. Uništeni životi, sjebana budućnost, razorene i uništene obitelji.

Pamtit će ga oni i njehovi potomci generacijama.

I sada, nakon dvadeset i pet godina, Hrvatska želi upravo njega, za člana predsjedništva BiH.

Pa koji je kurac toj Hrvatskoj?

Još jedna bolna asocijacija na razno razne logore, iz raznoraznih vremena…