Da Hrvatska Bosne nema, trebalo bi je izmisliti. Svakodnevno sa autobusnih kolodvora ali i sa aerodroma odlaze Hrvati.

Odlaze cijele obitelji, razočarane, koje u Hrvatskoj izgubile svaku nadu u kakav takav život, pa su odlučili egzistenciju potražiti negdje drugdje, što dalje od Hrvatske.

Uglavnom se bježi glavom bez obzira u Irsku, njemačku, uglavnom u zapadnu Europu.

Jedan manji dio, ali po mojem, upravo taj dio zaslužan je dobrim dijelom za njihov egzodus, bježi bez glave u Bosnu.

Bježe u Bosnu nakon što su Hrvatsku napravili ruglom, isisali lovu, jer su Hrvatsku shvaćali kao svoj bankomat, širili su svoju moć u sve pore društva, da bi onda kada su isisali. Poput vampira sve što se dalo, podvili rep i pobjegli u Bosnu.

Zašto u Bosnu? Pa Bosna im je prava domovina, a Hrvatska je domovina u kojoj žive.

Kako to opisati?

Stan u kojem oni žive, e to je Bosna, a samo zahod je Hrvatska.

Ovdje seru, kenjaju, prde, pišaju, pa kada su gotovi sa svime, onda lijepo odu u Bosnu.

U svoj dnevni boravak, a zahod ostaje zasran, toliko zasran da ljudi odlaze što dalje od njega.

U slučaju Zdravka Mamića, koji u Bosni doživljava svoju renesansu, doživljava ovacije na svakom koraku, što nipošto nije dokaz njegove nevinosti, nego naprosto dokaz mojoj tvrdnji, o Bosni kao pravoj domovini i Hrvatskoj kao lešu kojem krv ispijaju vampiri.

Pa nije presuda Zdravku Mamiću donesena u pet minuta, sudac je znao već danima kakva je presuda, a niko nije ništa poduzeo da se Mamiću oduzmu dokumenti i spriječe odlazak iz privremene domovine prije izricanja presude.

Ne treba tu kriviti suca, nego cijeli sustav.

Jer, Zdravko Mamić ima nevjerojatno jaku  potporu i dan danas u Hrvatskoj.

Potporu prije svega zakonodavne vlasti.

Čovjek koji je zbog vrlo teških gospodarskih zločina osuđen na tešku robiju, slika se sa saborskim zastupnikom, koji ga je došao posjetiti.

I to ne običnim saborskim zastupnikom, nego sa Marijanom Kustićem, alfom i omegom HDZ-a.

Što je taj radio u Sarajevu?

Ko fol je bijo ne nekakvoj premijeri, moš mislit.

Malo gledam njegovu biografiju, Bosanac nije, nego je rođen u Rijeci.

Sa umjetnošću profesionalno nema nikakve veze, čak mislim da je za umjetnost dibidus, poput većine krkana sa ovog područja.

Po zanimanju je konobar, a sada je zaposlen kao zakonodavac Republike Hrvatske. I ti su više-manje umjetnički dibidusi. U kazalište ne idu jer im je ugodnije spavat doma.

Kao i svaki HDZ-ovac koji drži do sebe, i on se mota oko nogometa, pa je taj ober također i direktor natjecanja i infrastrukture u Hrvatskom nogometnog savezu.

Zna on di je lova.  Di su povlastice, di su skupocjeni satovi koje Tata nemilice dijeli.

Pazi kombinacija. HDZ i HNS.

Bok te mazo!

U Sarajevu je održana premijera filma “Švabo iz Sarajeva“, autora Sabahudina Topalbećirevića, pa se ovaj konobar, saborski zastupnik i funkcioner u hrvatskom nogometu, sjetio da on jako voli kulturu.

A kaže mi njegov dobar poznanik da se on u kulturu razumije ko Marica u krivi kurac.

Pa otišo na tu premijeru, onda je spavo za vrijeme tog nekakvog filma od režisera zakojeg nikad nije čuo, a čije prezime Topalbećirević nikako nije mogo izgovoriti.

Žuljalo ga sjedalo, utrnilo dupe, ali je sve to skupa mala žrtva za bit kasnije u društvu svoga cara, ljubavi svoje.

Idola svoga, velikog sponora, darovatelja skupih satova, svoga Tate.

Osuđenog lopova u bijegu, Zdravka Mamića.

Čovjek koji u Saboru donosi zakone, dakle, bavi se vrlo važnim poslom, na kraju je samo kokošar i lopovski jatak.

Sve to zvuči još gore, kada se zna da je taj kokošar i torbar jedan od prvih Plenkovićevih povjerljivih ljudi.

Sve ovo me podsjeća na onu priču o Kujundžiću koji je išo u Madrid, a ne zna točno zašto, pa se šeto po Madridu i jebate, izgubio se.

Pa se tako obreo kraj Grobnice od zlata.

Pojma nema kako, ali jebiga, evo ga tu je.

Kak bi rekel moj Mirkec, Sve su ti to govna, prijatelju moj

To što su se tamo sa njime sreli i Zlatko Dalić i Davor Šuker, samo potvđuje Mirkecove riječi.