Raskrinkalo me. Da sam ljevičar.
Čak ne niti ono, obični ljevičar. Niti ljevičar kao onaj Ninić iz Šibenika, kojem je SDp previše desno. Naprosto, ja sam prema pisanju čuvenog portala Maxportal samo jedan obični nezadovoljni ljevičar, što je i prilično točna definicija mog poimanja života, ne politike, nego života. Jebo politiku. Ljevičarom me učinio kućni odgoj, strog ali pravedan, život na ulici u radničkim kvartovima, rad u tvornicama. Škvadra. Po mišljenju desničara, valjda sam ja samo loš čovjek u lošem društvu.
Nezadovoljnim me učinila ova komična država, kako je to divno rekao pokojni Igor Mandić kod Ace Stankovića u samo tri rečenice:
Projekt Hrvatske je propao, to su konstatirali i svi desničari. Patriotizam? To je posljednje utočište hulja.
Aktivisti koji su bili mladi aktivisti u vrijeme njihovih pobjeda, sada već pate od demencije, muči ih inkontinencija, a dane provode ili u staračkim domovima, ili kod liječnika ili u apotekama.
Karolički Woodstock
U tekstiću u kojem me prokazuju onim što jesam, napisali su da sam napisao karolički Woodstock. Valjda negdje jesam, nisam istraživao, ali isključivo zbog debelih prstiju i malih slova na tipkovnici mog mobitela. Naime slovo t i slovo r nalaze se jedno do drugoga. Ja poštujem svačije vjersko uvjerenje, ne rugam se s religijama, te svakako nisam katoličanstvo mislio dovesti u vezu s da prostite karanjem, unatoč armiji popova koji ga redovito zavlače maloj dječici.
Tagirajte se, @SpectatorHR: ja sam ljevičarski nezadovoljnik
(by maxportal) pic.twitter.com/uBRdCSBjAr— Basil Fawlty (@s_moskov) June 5, 2022
Komemoracija Ivici Račanu
Iako sam ljevičar, nisam se nikako uspio progurati na komemoraciju Ivice Račana, čovjeka s kojim sam sedamdesetih prijateljavao. Jer nisam u SDP-u.
SDP-u koji je lik i djelo Ivice Račana valjda patentirao i posvojio. Ivica Račan postao je prčija Peđe Grbina i njegovih ulizica i dupelizaca. Čovjek čije je veliko djelo nacionalna baština, privatiziran je od šačice fejkera. Priznam, nikada, a vjerojatno ni onda neću im zaboraviti odbijanje da me puste na komemoraciju. Pokazali su svoju ljudsku veličinu.
Bio sam odbijen od dvojice od desetak tajnika koliko ih SDP ima na lageru, nakon pristojnog upita. Ali, mladi smo, vremena za vraćanje dugova ima, svakim novim danom, kaj ne? S velikim zadovoljstvom. Ne volim nikome biti dužan, a oni su me ovime vrlo zadužili.
Socijaldemokracija, kao ideja, preselila se u regal u dnevnoj sobi, skrivena u metar i pol knjiga, pažljivo složenih po bojama, pretvorila se u teoriju. Odavno nema ideje, mota, osim bljeskova, Mirele Ahmetović i Mišela Jakšića. Sve ostalo, nije vrijedno ni spomena.
Politička stranka koja se ne želi baviti politikom
SDP se, pisao sam već desetak puta, pretvorio u političku stranku koja se ne želi baviti politikom, da bi se iz te faze pretvorio u političku nakupinu kojoj mi nije jasan razlog postojanja. U stranci vlada privremeni mir, ali prema saznanjima kojima ja raspolažem, duboko u podrumu na Ibleru, u dvije sobe bruse se noževi, ali hrđavi, za zabijanje u leđa onima iz druge sobe u kojoj isto oštre hrđave noževe, za leđa onih iz prve sobe. Po tome su poznati. Stranka hrđavih noževa.
Ali, valja biti pošten, nije to baš patent ovih kaj se sada zovu SDP, Grbavaca. Neee, nikako.
Patentno pravo je na Socijaldemokratima
Prava na patent za zabijanje noževa u leđa nekako mi se čini, više imaju ovi drugi, kaj su izbrisani iz SDP-a i sada se zovu Socijaldemokrati. Pa ma što to značilo.
Čitam izjave Davora Bernardića, koji samo što ne pjeva onu staru Baby come back. O velikom povratku na političku scenu. Ko u seriji Povratak otpisanih.
Čitam, pa zastanem. Ovih dana ih ima svugdje, te malo Bernardić, te malo Davorko Vidović, javljaju se i nekakvi pikzibneri na lokalnom nivou, svi oni su veliki majstori poraza. Dugo godina pobijedili nisu ni na kakvim izborima. Aktivisti koji su bili aktivisti u vrijeme njihovih pobjeda, sada već pate od demencije, muči ih inkontinencija, a dane provode ili u staračkim domovima, ili kod liječnika ili u apotekama.
Samo dva imena u cijelom SDP-u
SDP, cijeli SDP, po mojem shvaćanju ima samo dva imena vrijedna spomena. Mirelu i tog Mišela. Mislim da bi tu mogao i moj prijatelj Hinko, ali mislim da njega to ne zanima, a siguran sam da ni on njih ne zanima. Jer je pametan i nije karijerist. A takvi njima ne trebaju.
Za ove druge, koji se za sada zovu Socijaldemokrati, uz najbolju volju i mozganje do bola, ne mogu nikoga navesti kao osobu koja bi mogla napraviti pomak, povući. Bernardić, Vidović 1 i Vidović 2 ne mogu povući ništa. Kad smo kod nemogućnosti povlačenja, vidite da o tome mogu pisati i da budem fin i pristojan, doduše, teškom mukom.
Vrijeme za zaborav svega što su činili, prekratko je
Ekipa misli da su u kratkom vremenu zaboravljene makinacije, podilaženje Bandiću, upisivanje Roma u stranku kako bi im se omogućilo glasanje za sto kuna, krađe na unutarstranačkim izborima, prevare koje su izvodile njihove čuvarice zakonitosti, Statutarne komisije, nakaradne odluke Središnjeg odbora?
Malo kurac. Svinjarije nisu zaboravljene
Bilo je toliko ružnih stvari, toliko nemoralnih ljudi da se to zaboraviti ne može. A kako i bi, kad eto, u samom početku počinju opet lažima i podmetanjima.
Evo, taj junoša, nekakav Đurđević iz Bjelovara, izdanak stare partijske obitelji, poznate ne baš po dobrom, koja je žarila i palila po vjerojatno najgoroj organizaciji SDP-a pred četiri godine, BBŽ-u, prvi svoj nastup počeo je notornom laži.
Predstavlja socijaldemokrate u svom kraju. Pa onako iz čistog mira, navede da su interes za pristupanje tim Socijaldemokratima u BBŽ-u, kojima će ravnati on, iskazali i Nenad Nekvapil i Bojana Hribljan. Ali da ih oni neće. Mrtav ladan. Ko da je popio čašu vode, onako fino hladne.
E moj dečko, ništa ti ne znaš. Nije to tragedija, tragedija je da i ovi iz centrale te stranke u nastajanju, pojma nemaju. Jer, da znaju barem nešto, da imaju morala barem nešto, rekli bi tom balavcu da se posao, niti jedan posao ne zasniva na laži. A tom Nekvapilu i toj Hribljanici bi se ispričali, da imaju časti, barem malo..
Ako puno lažeš, mogao bi po jajcima hodati
Jer u laži su kratke noge, pa bi mladi Đurđević, ako tako nastavi, mogao uskoro i po jajcima hodati.
Upravo je ta ekipa skupljena oko Đurđevića u Bjelovaru ukrala izbornu pobjedu toj Bojani Hribljan, upravo je Statutarna komisija u kojoj je sjedila i sestra rečenog Đurđevića odbila žalbu Bojane Hribljan, jer ju je naslovila kao Žalba, a ne Prigovor. Upravo je taj Nikša Vukas, naredio da se stvar riješi po kratkom postupku. Na štetu Bojane Hribljan, naravno.
Pa ajmo se na ženu još nabaciti blatom. Onako, iz čistog mira.
Čist dobro za clean start, kaj ne, nabacivanje blatom!
Nisam nigdje vidio, a gledao sam, nitko se iz vodstva te stranke u nastajanju nije našao za potrebno ispričati gospođi Bojani Hribljan ni gospodinu Nenadu Nekvapilu. Niti neće. To je taj stil.
Bahatost, neznanje, nebriga za ljude.
Dakle pitam se:
[blockquote align=”none” author=”Pitanje za razmišljanje”]Socijaldemokrati : Bahatost, neznanje i nebriga za ljude. SDP: Bahatost, neznanje i nebriga za ljude. Pa koji se kurac onda ne ujedinite, platforma vam je u vlas ista?[/blockquote]
