Ovo je priča o podlosti.
Ljudskoj karakteristici, koja na žalost baš i nije rijetka. Sjedim u birtiji s frendom iz djetinjstva, malo je pri cugi, a tek je devet ujutro, a Martinje je, a pred birtijom nova velika mečka koja samo čeka da ovaj popije još samo dva tri pića, pa da krene na putne, putni za lijevu nogu, ali, ima on i desnu, pa sjedne i odveze se. U policijsku zasjedu.
A ja podlo šutim. Ne upozoravam ga. Više puta je punoljetan, valjda zna
A on lamentira pijanim glasom o podlosti. Veli, imao je nekakvu žensku, sve je bilo super, sve je bilo za pet. Naravno da jest, nakon toliko pića. I sada više nije. Jerbo, pogledala ga je i rekla, više nismo zajedno, nismo nikad ni bili, pa ti si dvadeset godina stariji od mene. , a nije je smetalo, nije govorila. I potegne lozu. Pijano govori, poigravala se, iskoristila me, podlica jedna. Tješim ga, ali ne ide. Ponavlja cijelo vrijeme dvadeset godina, dvadeset godina. Te, našla je nekog balavca, pa opet dvadeset godina. Počinje mi ići na živce. Došao sam piti kavu, a ne slušati o komadu koji ga je otpilio. Velim mu, a što da ti je rekla da ti je mali? Pogleda me i pošalje u kurac. Uzme piće i ode za drugi stol. Bogu hvala.
Maneken Habijan. Za podlost
Dakle, slušam onog Habijana na hrvatskom radiju, tipa kojeg puštaju s lanca samo kad su malo složenije situacije, one koje imaju neke finese, koje Zekanović ne može zapamtiti. Zekanović služi samo za premetanje stajskog gnoja, najprostiji radovi, koje bi i svaki majmun mogao naučiti. Onda u takvim situacijama uskače Habijan. HDZ-ov model Zekanović Deluxe.
Količina bljuvotina koje, istina, vrlo tečno, taj tip može izgovoriti uistinu je impozantna. Pitam se, vježba li on to svaki dan pred ogledalom po nekoliko sati ili je to naprosto stvar njegovog prirodnog talenta, možda je čovjek bljuvotina iznutra, pa samo otvori usta, a ono teče i teče. Ko Cesarićev Slap.
Tip u pravoj maniri državotvorca, na konstataciju da Hrvatska odavno nije suverena, jer nema banke, poduzeča pokupovali stranci, a pola Slavonije ima sada nepoznatog vlasnika, mrtav hladan izjavljuje Vi to morate govoriti jer ste oporba, naravno da je Hrvatska suverena, jer tako piše u Ustavu.
Frajer je maneken za riječ „podlo“. Kao što ne tako davno Dado Milinović bio sinonim za riječ „krkan“
Jedan Habijan = 10 Bačića, Jedan Habijan = 20 Pavića
To podlo i licemjerno izjavljuje tip koji je član stranke koja na ulazu u svoje prostorije ima umjesto otirača zbirku zakona i Ustav, o koje svaki dan taru noge, kad ulaze i kad izlaze. S velikim zadovoljstvom. O čistoći tog otirača vode brigu dobro plaćeni činovnici, koji se zovu Ustavni suci.
Pa mi tako dođe u sjećanje, da su zastupnici Sabora u SR Hrvatskoj bili amateri. Ljudi zaposleni u svojim poduzećima, tamo su dobivali plaću, a na sjednice su dolazili bez naknade, osim za prijevoz. Danas je to skoro pa nemoguće, jer većina zastupnika ionako nije nigdje radilo, nego su se prije ulaska u Sabor bavili pretakanjem iz šupljeg u prazno, pa danas seru i melju i odlučuju o zakonima, određuju način našeg života. Uvode nas čvrstom i mirnom rukom u sve veću bijedu.
E da, kad smo kod bijede, moram priznat i tu imam rješenje. Jer u mene je vrlo veliko upravljačko iskustvo, imam vrlo širok dijapazon kako jebati u mozak zaposlenike, a da je u okviru zakona, jer bi mi samo falilo da si na vrat natovarim Sindikate ili Viktora Gotovca.
Ne znaš kaj je gore.
Dakle, ja bih zakonski zamrznuo svu imovinu saborskim zastupnicima i zamrznuo sve ono što su s vremenom prebacili svojti, obitelji, ljubavnicama, prijateljima.
I dodijelio im minimalac. Dobro, možda ne minimalac, nego recimo prosječnu plaću u Ličko senjskoj županiji. Prisilio ih da žive životom velike većine građana. Da sa zebnjom otvaraju poštanski sandučić, da drhtavim rukama otvaraju kuverte s računima za plin i struju. Da njihova djeca žele čokoladu, a oni je ne mogu kupiti, jer moraju platiti plin.
Možda ne bi bilo bolje.
Ali, ja bih se veselio. Jer sam i ja podlac.
