U mirovini sam. Poprilično zasluženoj. Dvadeset godina radio sam, prema štanc vuri, četiri stotine sati svakog mjeseca. Dva puna radna vremena i četrdesetak sati svaki mjesec da se nađe. Na prekovremene sate nisam imao pravo. Subote, nedjelje, praznike, majmunova, blagdane, ja sam radio. I samo radio.
I sada se odmaram, mirujem u mirovini. Ispijam kave i radim što volim. Pišem.
Shvatio sam, podosta mi je teško pisati. Svakim danom sve teže. Kao da me nešto pritišće u grudima. Kao da mi je na prsa navaljen ogroman kamen koji me priječi u pomicanju, disanju, pisanju.
Osjećaj nemoći. Osjećaj bezizlaza
Mislim da se oni koji stradaju u potresu pa su zatrpani pod hrpama betona, a živi i svjesni, ili oni koji su ostali živi, a prekrila lavina, osjećaju tako.
Svjesni, a bespomoćni. Davno mi je lopovska brati ja oduzela pravo da se osjećam slobodno, pravo nadati se da će moja djeca imati bolju budućnost. I njihova djeca. Oteli su sve, poput onih koji i slijepom psu otmu zadnji zalogaj hrane iz usta. Izlaza nema.
Nema čak ni svjetla na kraju tunela. Ili to nije tunel, možda je samo septička jama. A nikad nisam čuo da netko uvodi struju u septičku jamu.
A štakori svakog dana nadiru
Svakog dana, iz svih rupa nadiru štakori. Uhranjeni, tovljenici, ribiči bi rekli porcijaši. Grizu sve, odnose sve. I uvijek iznova, svakoga dana pojave se novi.
Taman sam zaboravio na nekakvog pseudodomoljuba, branitelja Domovine na bojišnicama Montmartra, Frku Petešića i njegov stan, podrum, špajzu, kad je ni od kuda iz nekakve pomno skrivene arhive u Gajevoj 30 iskočio izvjesni Marko. Marko je valjda stambeno sređen, iz dobrostojeće je obitelji, sin je novinara kojeg ćemo pamtiti po vječitom pitanju Kolika vam je plaća, Gorana Milića. Nikad dobivenom odgovoru nije priklopio, A plaća moga sina je takva i takva. Mlad dečko, dečko na položaju, skoro pa član te nekakve zlatne mladeži, koliko ona može biti zlatna u septičkoj jami.
Dečko koji ima prijatelja. Prijatelja koji nema uvjete za posao. Ali ima priajtelja, zlatnog mladića čiji tata vodi evidenciju plaća. A naravno, zlatni dečko ima i mobitel, pa mobitelom urgira posao za dečka bez uvjeta. Jedini i najvažniji uvjet mu je da ima prijatelja zlatnog dečka s mobitelom.
Sve to postaje veliki problem, jer taj s mobitelom, je cijele dane uz svoga šefa, gospodina AP (identitet poznat redakciji).
I sada je radi tih majmuna i njihovih poruka malo neugodno i Silvanu Hrelji, neugodno je i onoj čergi konjskih trgovaca, predstavnicima manjina. Nije im neugodno radi tih poruka, nego zato jer su se pojavile. Jer je na površinu isplivalo ono što oni rade redovito.
Nisam našao da je neugodno i Dariu Hrebaku, a tražio sam. Njemu čak ni malo neugodno nije, na očigledno i vrlo bahato kršenje zakona. Ne očekujem da nekakav saborski zastupnik, predstavnik nacionalne manjine, po zanimanju elektroinstalater zna zakonske finese. Ali bi osjećaj za moral morao imati. A nema ga.
Ali, Dario Hrebak je bio pomoćnik ministra murje. I pojma nema o svim nezakonitostima koje nas obasiplju svakoga dana. Ne reagira. Ne priopćava. Jedino što redovito radi, glasa. Za nastavak takve rabote.
[warning]A sranje je veliko, kad je čak i Silvanu Hrelji malo neugodno. Ako je malo neugodno čovjeku koji nema koga nije prevario, Hrebaku bi bar malo trebalo sve biti čudno.[/warning]
Ili ipak ne.
Jer vidimo kako radi murja. Tri kretena koji nemaju drugog posla nego cijeli dan se tamburat u nekakvom ringu, dizat tegove, sjela u BMW i na skijalištu napravila rusvaj. I pretukla ljude na mrtvo ime.
[warning]Nekada davno, tipovi koji su bili dresirani za borbe, prije tučnjave morali su te upozoriti da su njihove ruke oružje. Danas to ne moraju, nego nalemaju neku ženu, nalemaju nekog čovjeka i prebiju sve živo u članu HGSS-a.[/warning]
Jedine institucije u državi kojoj ja vjerujem. HGSS-u.
I murja nula bodova. Nema ni kaznene prijave. Jer oni ne znaju da se to može. Kad je izbilo sranje, onda je podignuta prijava. I protiv prebijenog HGSS-ovca.
Koji će najebat. Jer mu tata nije u HDZ-u. najebat će i zato jer nema BMW. Ovaj što ima BMW neće najebat jer nema račun za auto. Jer ima tatu koji je u HDZ.
Sranje samo takvo. Toliko sranje da je čak i notornog Silvana malo sram. Ali nije sram i sve to skupa podržava i Dario Hrebak, bivši doministar MUP-a, jer nije beknuo ništa ni o AP, ni o Šefu, ni o agronomu koji nije šumar.
