Pitanje je vjerovanja
Nisam baš poznat kao osoba koja lako poklanja povjerenje. Bilo kome. Čak niti bilo čemu. Jer, obično, kad nekom vjeruješ, naprče te. Zabiju nožinu u leđa. Hrđavu. I onda vrte li ga vrte.
Probao sam više puta. Pa ispao naprčen.
Nikada se, podsvjesno nisam mogao pomiriti s činjenicom da sam sam. Ko prst. Čak nemam ni brata ni sestru da me zajebu kad god mogu. Ili povremeno. I uvijek iznova me naguze.
U poslu sam uvijek bio sam. Odgovornost uvijek na meni. I vjerujte mi, dijeljenja odgovornosti nema. To ne postoji. Moš ti podijeliti, ali ako stvar ne uspije, onda duša peče samo mene. Vrtim se po noći, pjenim od bijesa. Još mi samo fali da se pjenim radi tuđih grešaka, jer sam nekome poklonio povjerenje.
Dakle, nisam neki vjernik. U malo stvari vjerujem, malo je ljudi kojima vjerujem. Jako malo. To su oni kojima bih dao da me vode preko razapete žice preko provalije, a da su mi oči vezane.
Mislim, nemojte mi vjerovat, ni Bog me ne bi dobio na tu žicu. Još manje na rub provalije.
Vjera u institucije države
Osim ljudima, može se vjerovati, ili nevjerovati recimo institucijama. Državnim.
Država ko država, ima institucije. Različite. Ima i vladu, ima i precednika, ima i parlament, ima i frajere u uniformama koji štite poredak a i državu od vanjskih neprijatelja. Jednima komandira Jaglac, a drugima Davor Božinović. Ima i tipove koji hodaju u haljinama, koje se zovu toge. Ima i oni koji ne nose toge, što nužno ne znači da su gologuzani. Naprotiv, dobro su potkoženi, a oblačenje u togu im je posljednji korak po stepenicama karijere.
Pravo suđe.
Danas bih malo pisao o tome.
Iako se možda ne čini važnim na prvu pomisao, pravo suđe itekako doprinosi vašem zdravlju. Postoje različite vrste pravog suđa, a u nastavku saznajte koje su razlike i zašto biste trebali razmisliti sljedeći put pri kupnji posuđa.
Oprostite, došlo je do greške. Nije pravo suđe nego pravosuđe.
Puno sam pisao o pravosuđu. Jako puno. Priznam, nisam pisao ništa lijepo. Vjerojatno to i nije pošteno prema onim sucima koji rade svoj posao kako treba.
Pisao sam o bestidnicima koji su se učahurili u sustav, o tipovima koji godinama donose nakaradne presude, ljudima, ako ih tako možemo nazvati, koji svojim radom omogućavaju višestrukim ubojicama šetnju ulicama.
I kad god pomislim, evo, to je dno, uvijek me iznenade. Otkriju da mogu još dublje zaronit u septičku jamu.
Do detalja mi je poznat radni spor.
Čovjeku je dodijeljen otkaz, izvanredni otkaz ugovora o radu. Završio je na cesti. bez ikakvih prava na bilo kakva primanja. O razlozima (koji su se poslije pokazali kao promašeni i krivi) sada ne bih. Izvanredni otkaz dodijeljen mu je 45 dana nakon spoznaje o događaju koji je kao bio uzrok. A zakon kaže da se može dati samo i isključivo 15 dana.
I papiri se predaju na sud. I šesnaest mjeseci nema ročišta. I onda čovjek ode na sud, sutkinja sva crvena u licu kaže, Joj, pa vaš spis se zagubio. I odredi prvo ročište po hitnom postupku. Za sedam mjeseci. Dođe on, ali ne dođe predstavnik preduzećeta. Na drugo sazvano ročište, nakon devet mjeseci dođe ovaj i preduzeće. Preduzeće predlaže neke svjedoke. Onda na ročište nakon sedam mjeseci ne dođu svjedoci. Novo ročište za osam mjeseci, onda svjedoci dođu i ne znaju ništa o svemu. Na svakom ročištu ovaj cvili i plaće da ne radi, da prodaje stvari iz kuće, da posao radi godina ne može naći. Sutkinja ga gleda kao da je on šarena vrata. Telećim pogledom. Uistinu, cijelo to vrijeme ovaj baja ne radi. Nema primanja. Krade po dućanima da bi preživio, prodo je sve što je mogo.
Onda sutkinja kaže, pa vi bi se mogli nagoditi. Preduzeće kaže da bi o tome mogli imati stav, ali ne sada. Dobro, može, za osam mjeseci. Sutkinja sva sretna, evo, brzo će riješiti spor.
Nagodili su se, u samo dva sata.
I evo, petak navečer, ugodno je proljetno veće, dok ja ovdje sjedim s laptopom na krilu i nogama na stolu, gušeći se u oblaku dima, negdje u ovom velikom gradu sutkinja iz ove priče sjedi i gleda Večeru za pet.
Naradila se nije, jerbo je u bijelom štrajku. Sudi polako, jer je do sada sudila brzo.
Bijelo štrajka baba koja je čovjeka odvela u crveno. Pet godina, za stvar koja se iz aviona vidi.
Jerbo babetini je zinulo dupe na pare. Ona bi veću plaću.
A nije zaslužila ni pizdu zdene vode, a ne veću plaću. Zaslužila je otkaz. Momentalni. Pa nek efikasnost prodaje na tržištu rada.
No eto, dobila je danas i podršku.
Od jedne jake i nadasve vjerodostojne isntitucije.
Javio se i DORH. Koji kaže da podržava nastojanja da se urede plaće i materijalna prava pravosudnih dužnosnika.
A javila se upravo isti dan i Jadranka Sloković koja kaže za spor koji se vodio deset godina: Ovo je najveći promašaj DORH-a u 40 godina moje karijere.
I sada, da vas pitam, kome vjerovati. DORHU, ovoj koja gleda kuhanje na televiziji ili Slokovićki?
Ja naravno, ne vjerujem nikom od njh. Ali bih i DORH i ovu koja gleda pravo suđe na televiziji, doveo u položaj Jadranke Sloković.
Nek se oprobaju na tržištu rada.
*Svi podaci o radnom sporu su točni, podaci su uzeti iz sudskih zapisnika koje sam dobio mailom.
