Dobro sam poznavao Milku Planinc. Družili smo se, čak rekao bih, više u Beogradu nego u Zagrebu. Koliko li sam puta znao u Beogradu, na kraju radnog dana zabasati u SIV, sjesti, umoran zapaliti cigaretu u užasno zadimljenom kabinetu drugarice Milke i s njom i Emom Derossi popričati.
Gledala me onim svojim prodornim i lijepim očima, otresla pepeo s cigarete i gurnula preko stola bocu Balića i kristalnu čašu. Znao sam da mi sprema nekakvo ribanje, uz viski koji je brzo nestajao u našim grlima. Omiljena joj je bila tema moj uvoz sa Zapada, ugradnja u strojeve i prodaja tih strojeva na Istok. Trošio sam DPRP (društveno priznata reprodukcijska prava), točnije, žive devize, pa izvozio robu na klirinško tržište, po duplo većoj cijeni. To nije bilo zabranjeno, ali nije bilo ni popularno, ali od popularnosti se ne živi. Da bi na kraju uzdahnula i rekla, Evo, danas je bilo ovo, sutra će nešto drugo.
A ja sam joj nasmijano odgovarao To znači da učim, ne vraćam se na staro.
Volio sam je, onako strogu, a opet blagu, volio sam njenu toplinu kojom je razgovarala s mojom majkom, njena navraćanja na kavu na putu za Rogoznicu uvijek s Ratkom, vozačem i osiguranjem u jednoj osobi. Bila mi je draga, nisam bio ljut na nju čak ni u trenucima kad me izazivala da pričam, po valjda stoti put, kako me milicijski pendrek milovao po glavi i leđima na početku Cesarčeve davne 1971, da bi ona samo ko fol se čudeći i smiješeći se, govorila Eto ga vraže, pa jel moguće? Dijelili smo tugu zbog preranog odlaska njenog Zorana, mog dobrog prijatelja, udarac od kojeg se nikada nije oporavila.
Rastužila me vijest da je MOŽEMO pokrenuo inicijativu da se Milki dodijeli neka ulica u Zagrebu. Rastužila me jer smo mi društvo koje je svjetski prvak u mržnji. Šampioni u tehnici da Bog da mom susjedu krepala krava. Znao sam da će nad ženom koja je umrla pred trinaest godina bijesni psi iskeziti zube, štakoir početi vampirski ples, da će se zabijati glogov kolac, da će Hrvati, kao i obično pokazati sav svoj talent i raskoš svoje mržnje koju u sebi nose, pažljivo sačuvanu, a koju puštaju na zrak u posebnim prilikama, kao zadnji puta u Jasenovcu pred osamdesetak godina.
Jer, mi nismo dobar narod. Mi smo ljudi koji rastu na mržnji, koji se hrane mržnjom, koji žive za mržnju.
Po Milki se eto, ništa neće zvati. Tužno je da su je uopće izvlačili, jer su trebali znati da od svega ništa osim ogromnog izljeva mržnje.
Razmišljam, što li će se zvati po današnjim političarima?
Hoće li itko do njih dobiti neku uličicu, makar recimo ulicu Vlade Šeksa, tamo negdje u Kozari putevima. Ili će ulicu Luje Naletilića preimenovati u ulicu Andreja Plenkovića?
Možda muzej Domovinskog rata bude preimenovan u Muzej Frke Petešića? Šibenska riva, hoće li ona se zvati Obalom Hrvoja Zekanovića?
Siguran sam da neće. Neće ih se nitko ni sjetiti kad se budu imenovale ulice.
Bar u nečemu će s oni izjednačiti s jednom Milkom Planinc. Po njima se ništa neće zvati.
Po njima se ništa neće zvati…
Pamtimo ih po pjesmama ludim, na koje sada plešemo…
